Tko radi taj nekad i nema vremena, pa prvo isprike svima koji su čekali članak nešto duže nego što je bilo planirano. Svakako nema razloga zapostaviti RNK Split, naročito jer je silom prilika njegov prijelazni rok bio izrazito, izrazito zanimljiv.
Klupski financijski problemi nisu nikako tajna, ali nećemo danas ulaziti u objašnjavanje razloga ili nedajbože likovati oko lako mogućeg neuspjeha još jedne #jedangazda šeme kako bi neki možda očekivali. Sada će se što objektivnije moguće secirati prijelazni rok. Kojeg dobro da je uopće bilo, kao i priprema…
Rubrika odlasci nije se stajala povećavati još od kraja ljetnog prijelaznog roka. Standardni i rezerve, dobri i manje dobri, raskidali su ugovore i odlazili. Naročito stranci koji su imali još manje razloga od domaćih zadržati se. 25-godišnji veznjak, litvanski reprezentativac Karolis Chvedukas je svakako jedan od njih. Nastupio je 13 puta, 9 puta u prvih 11, a sada je završio u drugoligaškoj poljskoj Chojniczanki. Neki će se tome narugati, uzimati možda da to znači da ne vrijedi. Ipak, gledajući odakle su dolazili neki igrači, baš se i nema prava na to. Osječki ofenzivac Dino Špehar 23. je rođendan dočekao u Rumunjskoj, u CFR Cluju. Ta Split je ukupno odigrao 29 nastupa s 19 startova i 2 gola, ali treba uzeti u obzir da je dio prošle sezone propustio radi ozlijede i svakako je bio u prvom planu u klubu dok strpljenje nije puklo. Bjeloruski lijevi bek Maksim Vitus je izgubio strpljenje možda i ranije. Odigrao je 22 utakmice u godinu dana, sve u prvih 11. Novi je član Dinama iz Bresta. Tu nije bio kraj udarcima.
Defenzivni veznjak Jure Obšivač nije igrao još od rujna, tražeći raskid. Prije toga nakupio je 31 nastup (25 startova) od ljeta 2015. Novi klub mu je kazahstanski Atyrau. Nakratko je zamijenjen bio 26-godišnjim nekadašnjim BiH reprezentativcem Adnanom Zahirovićem koji je stigao iz Željezničara, ali i on je nestao s mape nakon samo dva nastupa i na kraju uspio raskinuti ugovor. Duže je izdržao iskusni stoper Ivan Fuštar, povratnik u hrvatski nogomet nakon epizode u Albaniji i došao do 10 nastupa (8 startova), ali i on je otišao na zimu. Ofenzivac Elis Bakaj je također raskinuo ranije, ne pokazavši se kao veće pojačanje, što se vjerojatno očekivalo od nekog s takvim CV-em. 10 nastupa, gol, asistencija, nedovoljno. Kako je Sandro Ugrina otišao iz Cibalije u Split (jer ako već nije plaćen može barem stanovati besplatno tu), tako je u suprotnom smjeru otišao Petar Mišić – koji doduše nije impresionirao u RNK-u. 14 nastupa (10 startova) i 2 gola je manje od očekivanog i od onog što vjerojatno može. Ali teško da ga se može kriviti u takvom stanju. Tu stvari vjerojatno još nisu stale i neće stati tako da bi se ekipa još lako mogla osuti…
Dosta se ljetnih prinova brzo izgubilo ili pokazalo i promašajima i ugovori, najčešće jednogodišnji, su im raskinuti. Primjeri bi bili recimo zadnji vezni Toni Grković i krilni igrač Filip Bojić. Obojica su više vezana za drugo i niželigaški nogomet, makar je Grković bio često viđeno ime na probama u raznim prvoligašima i igrao neko vrijeme za Istru 1961. On je skupio tek jedan nastup na jesen i otišao u Neretljakov Metalleghe, dok je Bojić 7 puta nastupio (2 starta), bez konkretnijeg učinka i otišao u luksemburški Pétange. Ni napadač Mihovil Geljić, koji je potpisao kad i Bojić nije bolje prošao s jednim startom i jednim ulaskom s klupe i povratkom u niželigaški austrijski SV Pischelsdorf. O prolaznicima poput Villafañea (novi klub PFC Montana, otišao još na ljeto praktički) i Josipa Filipovića (trećeligaški Austria Klagenfurt), koji nije ni zaigrao za klub nema ni smisla govoriti. Na kraju, dodajmo još i rezervnog vratara, 27-godišnjeg Antu Topića, koji kraj Duke (i mlađeg Kukića) nije imao neke šanse zaigrati. Vratar škole Solina i Mosora došao je na ljeto iz Segeste, a sada je otišao braniti u drugoligaški Zagreb.
Mjesto rezervnog (trećeg) vratara je popunio zato 22-godišnji Josip Bender. Mladi je vratar iz Župe Dubrovačke prošao dijelom i školu Hajduka i dolazi iz njegovne rezervne ekipe. Talenta svakako ima, ali nije se mogao nametnuti kraj Hajdukove hiperprodukcije kvalitete na toj poziciji. Par sezona, još od juniorske dobi, je bio na posudbi u Primorcu, gdje je skupljao iskustvo praktički “na streljani” i znale su se čuti i pohvale. Ove je sezone ipak bio u trećem planu, iza mlađih Grbića i Ljubića, a situacija mu se ne bi popravila i povratkom Letice u rezervnu ekipu. Solidno iskustvo ima već zapravo, ali upitno je hoće li se i u Splitu probiti više od pozicije rezerve zasad.
U grad se vratio i 24-godišnji zadnji vezni Josip Vuković, još jedan produkt Hajdukove škole, kojem je svojedobno ozlijeda podosta usporila karijeru. Bio je i u rotaciji u matičnom klubu tamo u 2014/15, napravio donekle ime sezonu kasnije u Istri, ali pola sezone nije igrao. Djelomično je možda i priča slična Ugrininoj. Zdrav, mogao bi biti pojačanje, ali zasad ulazi s klupe.
Klub će se defenzivno pokušati pojačati Dinom Škvorcom. 27-godišnji je Čakovčanin zadnjih godina apsolutno bio standardan u inozemstvu, pa i za neke sasvim kvalitetne klubove. Zadnju je polusezonu odradio u Sheriffu iz Tiraspola, te skupio 16 nastupa i 1 gol. Još nije debitirao za novi klub, ali, ako ništa, neke je nasmijala strka nakon što je pogrešno registriran ni kriv ni dužan za ni kriv ni dužan Hajduk. Ako mu je ovo i usputna stanica, mogao bi pristojno doprinijeti klubu u borbi za opstanak.
U zadnjim su danima prijelaznog roka došli još i neki stranci. Andrea Mbuyi-Mutombo svakako je poznato ime unutar HNL-a. Demokratskorepublički Kongoanac (da ne bi slučajno mislili da je Republički Kongoanac) rođen u Belgiji bio je član Anderlechta, FC Brusselsa, Portsmoutha, igrao u belgijskim prvoligašima, nastupio i za reprezentaciju države svojih roditelja… ali nije ispunio potencijal koji mu se pripisao. Kad je na ljeto 2012., s 22 godine, došao u Rijeku, možda se očekivalo više od toga da nastupi tek 20 puta, od čega tek 7 u prvih 11 i ne zabije. Bolje nije bilo iduće sezone ni u 5 nastupa za Istru 1961 (nakon određene pauze). Nitko valjda nije očekivao tada da će se vratiti u Prvu HNL. Zaigrao je ponovno tek početkom 2015. u trećeligaškom francuskom Étoile Fréjus-Saint Raphaëlu, a prošlu je sezonu proveo u rotaciji u škotskom Invernessu. Pola godine nije igrao, čini se, nigdje opet… Upitno je može li ga se smatrati ičim osim popune zasad, ali tko zna.
S njim je došao i drugi Belgijanac, 24-godišnji Julien Vercauteren. Omaleni krilni igrač prošao je zapravo donekle sličan niz klubova kao i Mutombo. Redom Jette, FC Brussels i Strombeek prije nego što je većinu “škole” prošao u Anderlechtu. Kadetske je dobi potom otišao u Mechelen i potom prešao u Lierse. U sezoni 2013/14 se nametnuo u ekipi, naročito na jesen, pa ga uzima francuski prvoligaš Nica. To mu je donekle možda bila i pogreška jer se u Nici jednostavno nije mogao probiti. Tek 9 nastupa za prvu ekipu (3 starta, zadnji nastupi početkom 2015.) i tavorenje u četvrtoligaškim rezervama gdje je opet od ljeta 2014. skupio tek 14 nastupa i 2 gola. Nije mu bolje, realno, bilo ni kad su ga prošle zime poslali na posudbu u belgijski Westerlo. Tek je 3 utakmice ulazio s klupe, ali je u tih nikakvih 48 minuta uspio zabiti i fenomenalan gol protiv Mechelena. Njegovo je stanje kako se god okrene apsolutna nepoznanica.
Klub se pokušavao popuniti/pojačati i iz drugoligaškog domaćeg bazena. Ivan Tomičić je svakako zvučnije ime. 23-godišnji je ofenzivac bio možda i najtalentiraniji u talentom svakako bogatom Hajdukovom ’93 godištu, u koje je došao iz Kamena iz Ivanbegovine. Mladi reprezentativac koji je driblao sve i svakog i više puta po potrebi, a itekako je znao i zabiti. Međutim, kao i kod većine kolega iz generacije, glavna mu je kočnica, uz u određenim segmentima “struku”, bila “glava”. I to strašna. Zato ga je klub slao na posudbe, puno posudbi. Redom Primorac (tad filijala), Solin, Segesta, pa talijanske Mantova i Ischia. Ni godina u Italiji, gdje se nije uspio nametnuti u niželigašima, nije mu pomogla. Ni u rezervama Hajduka se potom nije tako izborio za poziciju. Bilo je to stvarno frustrirajuće gledati. Nekog tko je sposoban napraviti toliko puno – i onda to apsolutno iracionalno upropastiti. U istoj minuti nekad. Tako je na zimu pušten i odlazi u Imotski. Na jesen, iako je zabio 4 gola u 13 nastupa, tek je 5 puta startao, trebalo mu je očito da se “vrati”. A vratio se na jesen kad je bio standardan, i u 18 nastupa zabio 6 puta. U Splitu je u startu dobio priliku u prvih 11 i itekako se isplatio već drugu utakmicu protiv Slavena, kad je u 11. minuti donio pobjedu svojoj ekipi golom koji ozbiljno kandidira za gol sezone. Naravno, kako očito ništa ne može biti tu savršeno s njim, već je u 21. minuti morao vani radi ozlijede. Srećom, nije bilo ništa ozbiljno i igra i dalje. Bit će jako zanimljivo pratiti njegove igre do kraja sezone.
Tomičića je tada zamijenio Luka Kapetanović, ime svakako poznato onima koji prate niželigaški i dalmatinski nogomet. Vezni/krilni igrač star 26 godina zapravo je najviše produkt baš Splitove škole, gdje je igrao prvo dok u kadetima nije prešao u Hajduk. Iz Hajduka je prešao u juniore Mosora, nakratko se potom vratio u Split i otišao u Jadran iz Kaštel Sućurca gdje je počeo graditi seniorsku karijeru. Par godina je bio u Solinu, par potom u Mosoru, u 2. i trećoj ligi, uglavnom više standardan nego u rotaciji. Početkom 2015. prelazi opet u Solin i tamo se etablira kao jedan od najboljih u ligi. U 17 utakmica do kraja polusezone zabija čak 8 golova (ukupno 10 u 30), i Solin je izborio 2. HNL. Nastavio je sa dobrim igrama i u 2. ligi, a na proljeće, potpuno standardan, u 19 nastupa zabio 4 gola. Sada će s klupe dobijati priliku napokon dokazati se i u najvišoj kategoriji hrvatskog nogometa, za koju bi trebao biti solidna popuna.
Priliku će zaigrati u 1.HNL po drugi puta u karijeri dobiti 1.90m visoki napadač Ivan Jovanović. Mladi je Splićanin, rođen 22.5.1991. prošao većinu kategorija žrnovačkog Mosora. Premda je već juniorske dobi počeo nastupati za njihove seniore u 2.HNL, ostao je anoniman dok nije izašao poprilično sumnjiv članak o interesu Catanie za njega – sumnjiv jer je u 33 nastupa ukupno za Mosor zabio tek 3 gola. Prelazi potom u Primorac iz Stobreča, tadašnju trećeligašku filijalu Hajduka. Premda statistikama opet nije oduševio (23 utakmice i 5 golova), na pola sezone na iznenađenje dijela pratitelja kluba dobija ugovor na 1.5 godina od Hajduka, koji se na kraju sezone ipak raskinuo. Čudna situacija. Tada odlazi u Poljsku u trećeligaški (II liga je 3. razina poljskog nogometa) Motor iz Lublina. Tamo igra i najučinkovitiju sezonu karijere – 8 golova u 30 utakmica (23 starta). Okušava se u 13-14 u slovenskom prvoligašu Celju, bez uspjeha. U 16 nastupa je tek 5 puta startao i nije zabio. Iz kluba izlazi na jesen 2014. i gubi tu polusezonu. Pokušava u Zadru početkom 2015. i igra u gostujućoj utakmici protiv Dinama u prvih 11, ali to mu je bio jedini nastup za njih. Slijedi epizoda u Slaviji iz Istočnog Sarajeva, 6 nastupa (3 starta) i 1 gol, prije nego odlazi u albansku Superligu. Za Tërbuni Pukë 17 puta nastupa, uglavnom i starta, ali zabija tek dvaput. Zadnja mu je ekipa bila također s treće razine poljskog nogometa. U Legionoviji iz Legionowa je bio rezerva – 3 starta i 9 ulazaka s klupe uz tek 1 gol… Premda na papiru svakako ne izgleda kao prvoligaški igrač, klubu se već, realno, isplatio na prvoj utakmici, protiv Hajduka, kada je izbacio bezglavo srljajućeg protivničkog obrambenog igrača i asistirao za gol.
Zaključimo pregled promjena u seniorskoj ekipi s onom najbizarnijom. Daleko najbizarnijom. Zapravo, najbizarnijim transferom i potpisom koji se dogodio ove zime u Prvoj HNL. Transfer za kojeg staneš i gledaš je li to stvarno, je li to moguće. Pa kako?! Caio Cavalcante Ribeiro Brazilac je rođen 8.2.1996. godine u glavnom gradu Brazila, Brasiliji. Nismo baš sigurni koja mu je pozicija. Ne znamo gdje je igrao tamo. Jednostavno nema spomena toga i pretraga direktnih izvora informacija iz Brazila ne daje trenutno ploda. Ono što znamo je da je još jedan u nizu anonimnih Brazilaca kojima su niželigaši sa sjevera Hrvatske česta usputna postaja prema europskim klubovima – mahom opet niželigašima, zahvaljujući menađerima koji imaju veze u tom kraju. Brazilcima su se, usput, priključili odnedavno i Japanci, ali to je priča za neke druge članke. Kako bilo, Caio je igrao na jesen za NK Druškovec, klub s dna 3. međimurske lige, najniže u županiji. Potpisao je profesionalni ugovor do ljeta 2018. s klubom. Razmislite malo o tome. Prvoligaš potpisao apsolutno anonimnog stranca koji je zadnje igrao za šestoligaškog fenjeraša. Priča koja bi bila filmska, da nema više izrazito sumnjivih komponenti. Osobno, izrazito bi me obradovalo da se pokaže da mladić stvarno zna igrati, koliko god to upitno i bizarno bilo. Ali dotad… ovo je smiješno.
U međuvremenu, nastavilo se osipanje i mlađih igrača i igrača iz škole, iz istih razloga kao i sa seniorima. Dvadesetogodišnji defenzivac Toni Glavaš (’97) je na jesen skupio solidnu minutažu na posudbi u Dugopolju. Ugovor, koji je trebao trajati do ljeta 2019., je raskinut i otišao je u trećeligaške Hrvace (koje pokušavaju uloviti odbjegli Hajduk B). Njegov je vršnjak (’97), veznjak Matej Jukić koji je skupio i 7 ulazaka s klupe za seniore također otišao iz kluba, u rezervnu ekipu Freiburga. On je povremeno znao pomoći i juniorskoj ekipi koja je usput ostala i bez većine ofenzivaca. Najbolji strijelac, 19-godišnji albanski mladi reprezentativac Ardit Deliu (’97) otišao je u Hajduk B. Standardni igrač, U19 reprezentativac Ivan Markota (’98) otišao je u Dinamo. Makedonac Vlatko Stojanovski (’97) koji je došao na ljeto otišao je u Neretvanac, ali nije raskinuo kako se spominjalo, nego je na posudbi. Otišao je i standardni stoper Ivan Bradarić (’98), igrati trećeligaški nogomet valjda u Kamenu iz Ivanbegovine. S njim je otišao i kolega iz obrane Mario Ćalušić (’98) koji je ipak bio u drugom planu. Odlazak napadača Marina Dronjića (’98), kojeg se nekoć davno smatralo velikim talentom, dok je bio u Hajduku, nikog nije iznenadio jer jednostavno na jesen nije igrao. “Otac ulica, majka Torcida” se nakon propale probe u Dinamu i ne naročito istaknute epizode u Omladincu skrasio u unešićkoj Zagori, sada župnijskom ligašu. I Luka Đuka (’99) koji je došao na ljeto iz Kamena iz Ivanbegovine i nije zaigrao, je otišao u stobrečki Primorac. U tom, ulaznom ’99 godištu klub ipak nije izgubio bitnije igrače. Otišla su samo još dva koja nisu nastupala – Antonio Mazalin u Dugopolje, a Karlo Mihaić u Postira-Sardi.
Treba svakako reći da su u klub ipak došli i neki zanimljivi mladi igrači. Prvi među njima krilni ofenzivac, Međimurac Jan Marcijuš (’98). Radi se o igraču koji je bio u Varaždinu standardan u iznimnoj generaciji s Ivanušcem, Vizingerom i Đurasekom, a otišao je nakon kadeta igrati seniorski nogomet u 3. ligi za Međimurje. Sada je na jesen bio standardan i u 14 nastupa zabio 3 gola. Logične se poveznice rade s Markom Rogom, iako nije baš toliko vjerojatno da će Marcijuš slijediti odmah u njegovom stopama. Treba vidjeti hoće li igrati u kadru prve ekipe ili igrati za juniore. S kadrom kakav Split ima u 1. ekipi sve je moguće. U sličnoj je poziciji i obrambeni igrač Ilija Radovac (’97) koji je stigao iz Vrbovca, gdje je također bio savršeno standardan na jesen. Inače, dolazi iz Jajca i na ljeto je prešao iz Metalleghea u Vrbovec. Došao je i veznjak Antonio Ćurić (’98) iz zmijavačke Croatije. Prošao je školu Hajduka, bio i u kadru B ekipe (ne baš koliko mu brat blizanac Mario), a na jesen otišao u Zmijavce, gdje je nastupio 4 puta za seniore. Još je potpisao jedan nekadašnji (i manje bitni) član Hajdukovog ’98 godišta, obrambeni Ante Čaljkušić – dolazi iz Sesveta, gdje se nije nametnuo u juniorima. Još se nakon godine dana u Adriaticu vraća i Duje Filipović (’99). To je to za tu ekipu.
Kadetska je ekipa zato pretrpila više većih udaraca – raskida zbog neplaćanja stipendija. Najveći su odlazak ofenzivnog veznog Luke Radića i obrambenog Jakova Karabatića u Hajduk, kojima se pridružio i krilni Ante Šuto (on ipak nije igrao toliko, upravo zbog problema sa stipendijama). Svi su ’00 godište i neki od najboljih igrača u ekipi. Još je otišlo nekoliko ipak manje istaknutih. Iz istog godišta i rotacije Josip Brdar i Josip Vladović u Solin i Dugopolje, te rezerve i igrači druge ekipe kadeta Mate Jelavić i Mile Mujan (Omladinac i Solin). Iz ’01 godišta otišao je i Stjepan Olujić natrag u Omiš. Dovedena su 4 igrača. U ’00 stoper Tomislav Dropuljić iz Imotskog, a u ’01 je registriran stoper Luka Džaja koji je otišao iz Hajduka već prije i dva vratara, Matej Androšević iz supetarskog Jadrana te Josip Bartulić iz Adriatica.
U starijim pionirima je ipak situacija bila dosta bolja. Otišao je samo Krolo, rezerva, u Solin a došlo je 5 igrača. Iz Hajduka je stigao Penova, jedini koji ni minute nije odigrao na jesen iz tog godišta, a uz njega Zec iz Omiša, Marasović iz Dalmatinca, Damić iz Mosora i Martinić iz Postira-Sardi, uglavnom igrači koji su među prvim strijelcima i standardnijima u nižim pionirskim ligama bili na jesen i bit će zanimljivo vidjeti kako će se uklopiti u dosta zahtjevnijoj konkurenciji.
Kako zaključiti ovaj enormni zid teksta, sav ovaj kaos, velike negative s bljeskovima zanimljive pozitive? Nikako. Što će biti, neka bude.
MODD
