“Tko zna, možda jednoga dana budem trener Osijeka, a možda i nekog drugog hrvatskog kluba. To je nebitno, meni će u srcu uvijek biti samo Osijek. To je moja najveća ljubav, tako će biti zauvijek“, prošlog je ljeta govorio Nenad Bjelica u razgovoru za goal.com, vjerojatno nakon što je Dinamo već uspostavio neke kontakte nakon odlaska Ivayla Peteva. Možda sam naivan, ali vjerujem da čovjek zaista tako misli. Svi koji ga poznaju govore da je to stvarno tako.
Međutim, nakon što smo saznali da je istina i da će sjesti na klupu Dinama, zna i Nenad da među navijačima Bijelo-plavih ima i onih koji taj potez neće moći progutati i njegov status će se strmoglaviti. Na stadionu na kojem se i danas mogu vidjeti dresovi s njegovim imenom, od onih starih iz 2000., ali i sasvim novih na koje je isprintano njegovo ime, pa do onih iz stranih klubova u kojima je igrao, neće biti lako prihvatiti taj njegov čin. Izdajnik je jako teška riječ, ali bit će vjerojatno i toga.
Skoro dvadeset godina je, međutim, prošlo od te jeseni 2000. kada je njegova legenda i nastala, a sam Bjelica, iako rođeni Osječanin, već dugo ne živi u rodnom gradu. Bavi se trenerskim poslom i ima svoje osobne ambicije koje želi ostvariti i to je potpuno legitimno, a svom Osijeku definitivno nije ništa ostao dužan. Njegov dolazak u Dinamo je, riječima Al Pacina u Kumu, strictly business.
Bjelica je čovjek koji je kao trener imao velikih uspjeha, poput odličnog rada u austrijskim nižim ligama koji mu je donio i mjesto na klupi bečke Austrije, s kojom je onda baš preko Dinama ušao i u Ligu Prvaka, a s Lechom je obje sezone bio u borbi za naslov prvaka. S druge strane, nigdje se nije zadržao duže od dvije godine, a u svojoj karijeri u prosjeku ima tek oko 43% osvojenih bodova, iako treba uzeti u obzir da je uglavnom trenirao klubove donjeg dijela ljestvice. Definitivno još nije etabliran trener koji garantira rezultat, a s 46 godina još je uvijek relativno mlad.
Tek tu dolazimo do one zapravo neobjašnjive stvari: tko želi biti trener ovakvog Dinama, kluba gdje ambicije dolaze umrijeti i koji trenere troši kao žetone, a nakon što ih potroši, perspektiva im je neki od satelita u prvoj ili drugoj hrvatskoj tramvaj ligi? Dinamo nema sportsku politiku i treneri im jednostavno nemaju resurse za nešto više od onoga što Plavi pokazuju u ovoj polusezoni, koliko god bili veliki stručnjaci. Na kraju krajeva, znaš da dolaziš u klub na čijim utakmicama nitko ne slavi golove jer nikog na tribinama ni nema, a uprava se više brine da ne završi iza rešetaka nego da stvori konkurentnu i uravnoteženu momčad. Sportska ambicija tu, ako uopće postoji, negdje je na dnu liste prioriteta.
Bjelica sve ovo sigurno zna, i mi izvana ne možemo reći što se krije iza njegove odluke. Možda je stvar osobnog izazova i potencijala koji vidi u Dinamu, možda blizine obitelji i rodnog Osijeka, možda čovjek želi otvoriti OPG negdje u Slavoniji i uzgajati paradajz i treba mu dobro plaćen posao u blizini na kojem ga se neće previše gnjaviti. Ne znamo. Ono što, ipak, je sigurno je da ga u Dinamu ne čeka lak posao jer već dugo ne cveta cveće u naše preduzeće, ali i to da u sljedećem dolasku u Osijek neće biti primljen s oduševljenjem kao do sada.
Zaista je postojao taj uno di noi osjećaj koji se ovim potezom, za dio osječkih navijača, vjerojatno izgubio. Vjerojatno će se već za koji mjesec dobrano zapitati je li, zbog svega navedenog, vrijedilo uplesti se u ovo što Dinamo danas je.
