Megalomanska potreba za nepotrebnim

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Sportska infrastruktura u Hrvatskoj redoviti je predmet diskusije, oprečnih mišljenja i često se u razumijevanju problematike koriste emocije, a ne zdrav razum. Najveći projekti, odnosno financijski izdaci koji u pravilu dolaze iz javnih sredstava namijenjenima za održavanje sportske infrastrukture vezani su za one najveće objekte – stadione. Od samostalnosti pa do danas u stadionsku infrastrukturu uloženo je puno no rezultati su takvi kakvu jesu – skoro pa nikakvi.

Najveći problem zasigurno se veže za stadion u Maksimiru, megalomanski projekt nastao prema ideji prvog hrvatskog predsjednika, a arhitektonski amenovan od Branka Kincla. Bio je zamišljen za šezdeset tisuća ljudi, a rušenje i njegova izgradnja krenula je krajem 1998. godine. Devetnaest godina kasnije, preko petsto milijuna kuna javnih sredstava uloženo je u obnovu, a maksimirski stadion još nije ni pola gotov te se ne zna niti približno koliko je još sredstava potrebno za dovršetak i kakva je ustvari konačna arhitektonska vizija s obzirom na to da doslovno nitko više ne spominje originalnu zamisao. Dovršetak Maksimira postao je poput trideset i pet godina duge sage oko Sveučilišne bolnice od koje svi peru ruke no istovremeno za par glasova uvijek se spomenu u izbornim kampanjama.

Osim nogometnog stadiona u Maksimiru, najviše kontroverzi veže se za stadion na riječkoj Kantridi. Novi nogometni prvak NK Rijeka, od prvotnog planiranog trening kampa u Rujevici polako je sagradila mali stadion za trenutno osam tisuća ljudi međutim želje navijača i obećanja čelnika Rijeke i dalje su povratak na budući novi stadion na Kantridi. Nedostatak sredstava, a i pitanje rentabilnosti te postepeno dovršavanje Rujevice predviđaju novi stadion na Kantridi tek u „mjesecu Limburgu“. Postavlja se pitanje što će na kraju biti s vrijednim zemljištem na kojem se nalazi stadion i tko će omastiti brk.

Izuzev Kantride i Maksimira kao perjanica krupnih infrastrukturnih projekata, imamo primjere malih (do deset tisuća mjesta) novoizgrađenih stadiona poput onih u Puli, Dugopolju i Velikoj koji su novijeg datuma no postavlja se pitanje za koga su točno građeni? Puležani čak i s vremena na vrijeme pohode stadion no od propasti Kamen Ingrada u vlasništvu kriminalca Vlade Zeca, stadion usred slavonske općine Velika kapaciteta deset tisuća ljudi sablasno je prazan, štoviše reflektore koje je stadion imao kupila je ovo proljeće NK Gorica. Ako se zaputi malo južnije, do Dugopolja konkretno, nalazi se potpuno novi stadion za pet tisuća ljudi (prema popisu iz 2011. cijela općina ima 3.469 stanovnika), a njegova jedina smislena funkcija je odigravanje jedne europske utakmice splitskog Hajduka dok je privremeno deložiran zbog Ultre.

Osim stadiona, najviše polemike izazivaju sportske dvorane. Dok veliki broj gradova i općina muku muči nedostatkom školskih dvorana koje su multifunkcionalnog karaktera te nisu vezane za sport već se razni oblici društvenih događaja u njima organiziraju (posebno u manjim mjestima), sportske dvorane koje su izgrađene za svjetsko prvenstvo krajem 2009. godine savršen su primjer potpune nerazumnosti i suludo utrošenih sredstava.

Spaladium Arena u Splitu, kapaciteta dvanaest tisuća ljudi osim što je nedovršena, upravljanje dvoranom nalazi se u stečaju te se vrući krumpir prebacuje lokalnoj vlasti koja ga istovremeno želi proslijediti nekom drugom. Zagrebačka Arena s druge strane domoroce košta do 2036. na godišnjoj razini oko deset milijuna eura, a sa svojim programom potpuno je nerentabilna i postavlja se pitanje može li sama uopće održavati ‘hladni’ pogon, a kamoli minimalno servisirati obveze vraćanja iznosa namijenjenih za izgradnju.

Istovremeno, u Hrvatskoj ne postoji primjerice atletska dvorana. Postoji kroničan nedostatak bazena u svim sredinama. Školske dvorane širom države mahom su zastarjele ili u nekim sredinama uopće ne postoje. One koje su i adekvatne, muku muče s terminima i prevelikim interesom (ne vezano samo za sport) u odnosu na raspoloživost. Ostala sportska infrastruktura namijenjena rekreativnom i amaterskom sportu izuzev Zagreba gotovo je nepostojeća.

S druge strane, postoji stalna medijska potreba za razvojem i dovršetkom stadionske infrastrukture koja je gledajući posjećenost i interes publike u potpunosti disproporcionalna stvarnim potrebama. Splitski Hajduk kao najgledaniji sportski klub u zemlji, kojeg gleda skoro deset tisuća ljudi u prosjeku što je fantastičan podatak u odnosu na konkurenciju ispunjava svega – trećinu stadiona. Nogometni klub Rijeka, prvak države koja igra na „zamjenskom“ stadionu na Rujevici nije imala čak ni niz rasprodanosti stadionskih kapaciteta usprkos šampionskoj sezoni i malim gabaritima (oko pet tisuća sjedećih mjesta) stadiona. Dinamo je posebna priča no gledano statistički; stadion koji prima skoro četrdeset tisuća ljudi, momčad iz Maksimira u prosjeku gleda oko tri tisuće ljudi. Tri tisuće ljudi za stadion koji prima skoro trinaest puta više. I za dovršetak Maksimira na trenutno uloženih pola milijarde kuna potrebno je barem još toliko, ali za koga točno? Onih tri tisuće? Ako želimo biti maliciozni, tih tri tisuće stanu na pomoćni teren maksimirskog stadiona (Hitrec-Kacijan) i još su svi gledatelji pod krovom i uz teren.

Za koga je potrebna Kantrida ,budućeg kapaciteta osamnaest tisuća ljudi ako zamjenski stadion na Rujevici nije pun? Za koga su izgrađene dvorane u Splitu i Zagrebu ako se mogu napuniti koncertima jedanput-dvaput godišnje, a za to su bile dovoljno prikladne i stare dvorane?

Naravno, potegnuti će se pitanje „Zar Zagreb ne zaslužuje ovakvu dvoranu?“ Svaki grad zaslužuje takvu dvoranu no tek kad se postave razumni financijski temelji za nju, a prije tog kad se riješi nužna potreba svih onih koji imaju kronični nedostatak prostora, termina i infrastrukture za bavljenje osnovnom fizičkom aktivnošću koja će jednog dana možda dovesti do profesionalnog sportaša. Ovako, sustav je napravljen od krova (Arena) dok temelji ne postoje. Uređenje školskih dvorana i javne sportske infrastrukture namijenjene za pučanstvo, rekreativne i amaterske sportaše uvijek su na dnu liste prioriteta usprkos podizanju svijesti o nužnosti bavljenja rekreacijom i sportom te masovnosti u usporedbi s redovnim korisnicima i posjetiteljima Maksimira ili Spaladium Arene.

Do kad će jeftini populizam od strane političara imati primat u odnosu na trezvenost i ekonomsku logiku? Na kraju krajeva, čak i najveći sportski zaljubljenici i fanatici kad bi im se osim idealizirane slike novog Maksimira, Kantride, Gradskog vrta ili ušminkanog Poljuda priložila i tablica sa svim troškovima izgradnje i održavanja, zasigurno bi dva put promislili.

Na kraju, argument komocije, udobnosti i prehlađenog mjehura na derutnim stadionima koje apostrofira afirmacijska strana postavlja samo po sebi pitanje – koji je motiv odlaska na stadion ili u dvoranu? Atmosfera, druženje, zabava, sport ili komocija?  Stvarni razlozi zašto su stadioni ionako prazni, dok posljednji Mohikanci obitavaju na stadionu/dvorani nisu to što krov na stadionu fali već tko se u utrobama stadiona nalazi.

Mihael Polovanec


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 3,72 kn s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email