Jednog siječanjskog bečkog jutra, tamo davne 1939. godine, izvjesni Gustav Hartmann je odlučio svratiti do stana u kojem je zajedno sa svojom družicom obitavao njegov prijatelj Matthias Sindelar. Kako na prvotno kucanje odgovora nije bilo odlučio je razvaliti vrata. Prizor koji ga je tamo dočekao sigurno mu je zauvijek ostao u sjećanju. Dva gola tijela nepomično su ležala na krevetu. Za muškarca nije bilo spasa, a dama Camilla Castignola je davala znakove života, ali nedugo poslije je preminula u bolnici. Uzrok smrti – trovanje ugljičnim monoksidom.
Bio je to tragičan kraj života najvećeg nogometaša kojeg je Austrija dala. Imao je samo 35 godina.
Nogometni počeci
Matthias Sindelar (izvorno Matej Šindelar) rođen je 1903. godine u malom mjestu Kozlovu u Moravskoj (današnja Češka), ali već sa svega dvije godine s obitelji odlazi u Beč. Sindelari su se nastanili u predgrađu Favoriten, mjestu koje je privuklo veliki broj čeških doseljenika.
Upravo se tu Matthias upoznaje s nogometom, igrom koja će mu obilježiti život. S 15 se godina priključio Herthi Beč, ali njegov ozbiljni nogometni put započinje kada dolazi u bečku Austriju, odnosno Wiener Amateur-SV – kako se klub zvao za vrijeme prvih dviju godina Sindelarova igranja za njega. U klubu je proveo cijelu svoju karijeru i pritom osvojio pet austrijskih kupova, jedno prvenstvo i dva Mitropa kupa, jedno od prvih velikih klupskih natjecanja u kojem su participirali klubovi srednje Europe. No, ono što je obilježilo Sindelarovu karijeru nije klupski nogomet, već reprezentacija Austrije ili kako su joj u ono vrijeme tepali – Wunderteam.
Wunderteam i korak do vječnosti
Austrija i njeni stanovnici vrlo su rano otvorenih njedara prihvatili tu novu pojavu zvanu nogomet. Toliko su ozbiljni bili u tome da ju što jasnije shvate da su više puta u goste pozivali prave znalce, a koji su najbolji nego oni koji su stvorili igru. Dolazile su tako ekipe s Britanskog otoka i pokazivale austrijskom narodu kako se igra, ali jedan je čovjek ostavio puno veći značaj od samih ekipa.
Englez Jimmy Hogan je još prije Prvog svjetskog rata došao u Beč naučiti gospodu nogometu, no ubrzo je morao napustiti državu jer ga se smatralo špijunom. Točno 20 godina poslije se vratio i postao desna ruka austrijskog izbornika Huga Meisla, tvorca veličanstvenog Wunderteama, momčadi koja je drmala kontinentom 30-ih godina. Možemo slobodno reći da je Hogan bio jedan od prvih nogometnih vizionara i čovjek koji je nemilosrdno dijelio svoje znanje diljem nogometno neobrazovane Europe. Nekoliko desetljeća poslije su Mađari nakon povijesne pobjede protiv Engleza izjavili da ih je svemu što znaju o nogometu upravo naučio Hogan.
Vrlo je brzo Austrija upisala pobjede protiv gotovo svih jačih reprezentacija tog doba, a onda je 1932. godine došao poziv kojeg su svi savezi priželjkivali. Englezi su željeli da odabrana vrsta Austrije bude treća država koja će gostovati na Otoku. Belgija (dva puta) i Španjolska su teško poražene za razliku od Austrije koja je pokazala da se nogomet kvalitetno igra i na kopnu. Da su možda malo bolje ušli u susret tko zna kako bi utakmica završila, a ovako su Englezi došli do pobjede rezultatom 4-3. Slavio je engleski narod taj rezultat kao pobjedu fizike nad estetikom, snage nad taktikom i napucavanjem nad dodavanjem, lažući sami sebe. Srećom, ukazali su se 20-ak godina poslije Mađari koji su ih spustili na zemlju. Na Stamford Bridgeu među igračima se posebno isticao krhki, lagani i izrazito mršavi napadač Matthias Sindelar koji je zahvaljujući svojoj građi dobio nadimak Der Papierene ili po naški Papirnati, ali vidjet ćemo poslije da mu duša bome nije bila od papira.
Najveći događaj u povijesti austrijskog nogometa trebalo je biti Svjetsko prvenstvo 1934. godine koje se održavalo u Italiji. Do tog ljeta je Meislova momčad bila neporažena u 28 od posljednje 31 utakmice i predvođena Sindelarom išla je ostvariti veliki rezultat. Sindelar je tada već bio svjetski priznat nogometaš, a najbolje njegov način igre opisuju novine koje su pisale da je igrač koji ima mozak u nogama. Koliko je oduševljavao najviše pokazuje to da je čak Alfred Polgar, inače kazališni kritičar, pisao o njemu kao o umjetniku jednakom onom iz bečke opere koji na kraju svoje predstave diže publiku na noge.
Tony Holland
Nažalost po Austriju na tom su prvenstvu u polufinalu naletjeli na domaćina Italiju, državu kojom je tada vladao Benito Mussolini i kasniji prvaci su ih pobijedili s 1-0. Fašistima nije odgovaralo da u bilo čemu njihova država bude poražena pa je tako i Duce napravio sve da Italija dođe do trona. Najlakši način na koji je mogao ostvariti svoje planove bio je natjerati suce da budu, blago rečeno, pristrani. To nije bilo pretjerano teško jer je Mussolini bio i zadužen za biranje sudaca. Tako je polufinale i finale sudio Šveđanin Ivan Eklind, te je ostao upisan kao najmlađi sudac u povijesti Svjetskog prvenstva koji je sudio finale. Imao je svega 29 godina.
Ovo prvenstvo nije pokolebalo Austriju i oni su nakon tog ljeta nastavili sa svojim poznatim nastupima, nažalost, ispostavit će se da do vrha svijeta nikada neće doći. Tako će Wunderteam ući u legendu i postati jedna od najsnažnijih ekipa koja se okupila, a nije nikada uspjela postati svjetski prvak. Konačan kraj najveće austrijske nogometne ekipe će doći 1938. godine, godine koja će obilježiti i Sindelarov život.
Sindelarovo povijesno NE
Ožujak 1938. godine je bio mjesec kada je Austrija kao samostalna država prestala postojati. Adolf Hitler je uspio u svojoj želji da Austriju pripoji Njemačkoj s ciljem okupljanja svih Nijemaca u jednoj državi. Taj događaj u povijesti je ostao poznat pod nazivom Anschluss. Jedna od stvari na koje se okomila nova vlast bio je i nogomet pa su tako ukinuti svi profesionalni klubovi, a pod posebnim udarom su bili oni u židovskom vlasništvu kao što je bio slučaj kod Sindelarove Austrije Beč. No, nacisti su nogomet vidjeli i kao snažan propagandni mehanizam kojim bi se mogla prikazati snaga njemačkog naroda. Problem je bio taj što je dotadašnja reprezentacija Njemačke bila prosječna pa su im austrijski članovi Wunderteama bili jako potrebni. Simboličan čin spajanja dviju reprezentacija jednoga naroda trebala je predstavljati prijateljska utakmica između Njemačke i Austrije koja je odigrana u Beču nekoliko tjedana nakon Anschlussa. Dogovor je bio da se i završi u prijateljskom duhu bez pobjednika – rezultatom 0-0 jer jedino što je bilo potrebno slaviti u tih 90 minuta bilo je njemačko bratstvo.
Nogometno superiorniji Austrijanci nisu imali što drugo nego prihvatiti sudjelovanje u predstavi, pa je prvih 45 minuta prošlo u njihovim nemogućim promašajima. Navodno je bilo puno teže promašivati nego pogađati prilike kakve su imali. Sve je tako, u jednakom tonu, potrajalo do 70. minute kada se pojavljuje kapetan Sindelar, čovjek kojem su vlastiti ideali bili iznad straha od krvoločnog režima. Na zaprepaštenje svih nazočnih na Prater stadionu (današnji Ernst Happel), od kojih su većinu činili nacističke glavešine, Papirnati je poslao jednu loptu u mrežu i doveo svoju (aneksiranu) Austriju u vodstvo. Nekoliko minuta poslije njegov kolega iz napada Schasti Sesta pogodio je iz slobodnog udarca za 2-0, a Sindelar je zatim otrčao do lože gdje su bili smješteni najvažniji ljudi sistema i počeo plesati.
Rekli bi mnogi da si je potpisao smrtnu presudu posramivši Njemačku. Ipak, oni su ga i dalje željeli vidjeti u svojoj odabranoj vrsti, ali on ih je odlučno odbio. Izlika je bila da je prestar, da više ne može, nema veze što je bio bolji od svih njihovih igrača tog dana. Hrabro se narugao sistemu i ideologiji koja će uzdrmati svijet u narednim godinama. On, doseljenik iz jednog sela Bogu iza nogu koji je postao bečki gospodin, stalni posjetitelj famoznih kavana i mršavi trkač za loptom koja ga je hranila. On je rekao „Ne“ čovjeku koji će napraviti jedne od najvećih strahota u ljudskoj povijesti. Kako bi se ono danas reklo, veliki „respekt“.
Tragičan kraj
Nakon posljednje odigrane utakmice za Austriju Sindelar se uglavnom zaokupirao vođenjem kafića kojeg je otkupio od jednog bečkog Židova. Bilo je to okupljalište njegovih prijatelja i suigrača, a kako su mnogi od njih bili Židovi tako je ubrzo privukao pažnju nacista. Čak je postojala priča da je i sam Sindelar Židov, ali to je dosta teško povjerovati jer su njegovi roditelji bili katolici. Osim druženja s pogrešnim ljudima zamjerio se sistemu i time što je bio deklarirani ljevičar, kao i većina njegovih susjeda iz Favoritena. Ubrzo je njegovo ime bilo zabilježeno u crnu knjižicu gestapovaca.
Deset mjeseci nakon susreta Njemačke i Austrije pronađeno je beživotno tijelo Matthiasa Sindelara. Odmah su se pojavile sumnje u uzrok smrti, a službeni je bio onaj da je došlo do trovanja ugljičnim monoksidom.
Mnogima to nije zvučalo baš uvjerljivo. Ljevičari su iskoristili ovaj događaj kako bi progurali priču da je nogometaš žrtva nacističkog sistema koji je u njemu uočio opasnost i brzo ga se riješio. Drugi, oni romantičari smatrali su da je Sindelar počinio samoubojstvo kada je shvatio kuda ide svijet, odbijajući živjeti u sistemu koji vodi ka propasti. Nikada se neće saznati potpuna istina njegove smrti, pa je jedino na što se javnost može osloniti službena izjava policije koja je slučaj zaključila nesretnim.
Sindelarovom posljednjem ispraćaju prisustvovalo je više od 20 000 ljudi. Taj događaj se može u jednu ruku smatrati prvim i posljednjim tihim otporom austrijskog naroda protiv nove vlasti, sustava i ideologije. Isto tako to je bio posljednji pozdrav stanovnika Beča svom heroju, doseljeniku kojeg su prihvatili i naučili ga živjeti po bečki, gospodski. Bio je to i posljednji čavao u lijes austrijskog nogometa, čudesnog Wunderteama koji se nikada više nije ponovio. Tko zna gdje bi im bio kraj da ih nije zaustavio nesretni rat. Možda se odgovor na to pitanje krije u igraču koji je jedini iz ekipe sa Svjetskog prvenstva 1934. godine nastavio igrati nogomet i poslije rata. To je Josef Bican, legenda Slavije Prag, a po mnogim statistikama i nogometaš s najviše postignutih pogodaka u povijesti.
Austrija nije u potpunosti zaboravila na Matthiasa Sindelara, iako bi se to na prvu moglo zaključiti. Proglašen je najboljim nogometašem 20. stoljeća u državi, ali to nije bilo dovoljno da barem neki od stadiona ponese njegovo ime. Ime koje bi trebalo biti puno češće spominjano nego što danas jest.
Jer ipak je riječ o čovjeku koji je u trenucima kada je najsigurnije bilo biti noj, odlučio biti orao. Snažan, ponosan i dostojanstven, kao i onaj koji se nalazio na grbu koji je s radošću nosio na prsima.
Duje Kulušić
