Već dugo je vremena po raznim forumima, Facebooku i mainstream medijima aktualna priča od strane “upućenih” o propadanju MateaKovačića u Interu, te o njegovom “izglednom” transferu. Liverpool i mdash; navodno mdash; Barcelona su najaktualniji kao klubovi koji bi Matea Kovačića željeli vidjeti u svojim redovima. Engleski velikan je na adresu milanskog kluba već navodno i uputio nekoliko ponuda, ali riječ je o iznosima koji nisu dali upravi Intera previše povoda za ozbiljno razmatranje.Vjerojatno se, poučeni odličnim iskustvom s prethodnim vodstvom crnomdash;plavih, u Liverpoolu nadaju kako bi, nakon Coutinha, i Kovačić mogao prijeći u njihove redove “za bagatelu”. Međutim, sve upućuje na to da novo vodstvo kluba ima druge planove. Ovo je priča o Kovačićevom napretku u Interu i problemima s kojima se susretao; o tome zašto će i iduće sezone mdash; iako bi mnogi voljeli da to nije tako mdash; nositi crnomdash;plavi dres te zašto je upravo ostanak u Interu za njega i dalje više nego prihvatljiva opcija.
Dolazak
Pristigao u siječnju 2013. za 11 milijuna eura iz nekad ponosnog zagrebačkog kluba, malo je ljudi oko Intera bilo svjesno kakav je potencijal klub upravo potpisao. Bilo je i onih koji su osuđivali transfer, pošto su smatrali kako za taj novac igrač mora automatski izboriti svoju poziciju u prvom sastavu i od prvog dana davati svoj doprinos ekipi, a to osamnaestogodišnjak pristigao iz slabašnog HNLmdash;a za mnoge nije bio u stanju. Međutim, debi protiv Siene pa onda i utakmica na Meazzi protiv Cluja razuvjerili su sve; Mateo je od tada do danas jedna od najomiljenijih figura među simpatizerima Intera diljem svijeta. Pod Stramaccionijem, u (polu)sezoni prožetoj nevjerojatnom nesrećom s ozljedama, Kovačić je suprotno očekivanjima (vjerojatno zbog toga što mu je dodijeljena “desetka”) javnosti dobio ulogu registe i tako odradio 13 ligaških utakmica (11 kao starter) do kraja sezone (plus 4 kao starter u EL) nakon koje je mladi stručnjak smijenjen, a na njegovo je mjesto Moratti postavio Waltera Mazzarrija (što, uz smjenu Stramaccionija, mnogi i danas smatraju kao zadnju od mnogih Morattijevih grešaka), koji se nakon dobrih rezultata u Napoliju zaželio novih izazova. I tu, nakon obećavajuće polusezone u kojoj je Mateo uživao puno povjerenje svog trenera, počinju određeni problemi.
Era Mazzarija
Ljeto je 2013., Kovačić zbog ozljede propušta dobar dio priprema i na ulasku u sezonu gubi svoju poziciju prvotimca koju je imao pod prethodnim trenerom, a koji ga je vidio kao ključnog igrača u sredini terena (tj. kao registu, odnosno organizatora igre ispred same obrambene linije), oko kojega će graditi svoju ekipu. Međutim, Mazzarri od početka izjavljuje kako ga i dalje vidi kao važnu kariku u momčadi, kao “Interovog Hamšika” (dakle kao trequartistu, tj.igrača tik iza napadača u Mazzarrijevom 3mdash;5mdash;1mdash;1 sustavu), uz dodatak da mora poraditi na svome udarcu. Ricky Alvarez furiozno ulazi u sezonu, konačno neopterećen ozljedama igra svoj nogomet života i u tom trenutku sasvim je logično da Mateo nakon propuštenih priprema svoju priliku čeka na klupi (tridesetak minuta igre u prosjeku u Interovom dobrom otvaranju sezone). Iako je u tim ulascima s klupe početkom sezone imao nekoliko dobrih nastupa prosječna minutaža mu se i dalje vrti na tridesetak minuta po susretu. U 8. kolu protiv Torina biva zamijenjen nakon desetak minuta, kako bi Carizzo na golu nadomjestio pocrvenjelog Handanoviča.Već nakon te utakmice potegla se priča kako je Mateo nezadovoljan što minutažu dobiva na kapaljku, s obzirom na ono što je Mazzari pri dolasku u klub govorio. Utakmice protv Verone i Atalante će ostati upamćene kao jedini susreti u prvom dijelu sezone 2013/2014. u kojima je Kovačić spojio 2 utakmice kao startni član prvih 11 pod Mazzarijevim vodstvom. Protiv Verone je odigrao zapaženu utakmicu, dok je u drugoj bio nešto slabiji. Idući protivnik je Livorno i nakon tog susreta postaje jasno da nesto na relaciji Mazzarrimdash;Kovačić ne štima tj. da ga trener ipak baš i ne vidi kao toliko važnog igrača kao što je to prvotno najavljeno. Bila je to utakmica u kojoj se Zanetti vratio nakon teške ozljede i u kojoj je naš igrač opet dobio uobičajenih zadnjih pola sata. I kako ih je samo odradio; briljantan prodor i asistencija za Nagatoma i požrtvorna igra u fazi obrani stavile su pod reflektore njegovu prisutnost na susretu. Zbog čega je ovo drugo posebno važno? Zbog toga što je talijanski trener ranije, na pitanja zašto Mateo nema veću minutažu, kao razlog navodio njegovu “slabu defanzivu” i kako s njime u momčadi ekipa nema obrambeni balans. Ovo je priča koja će se (nepotrebno) protezati sve do nedavno.
Bez obzira što je Kovačić pokazao kako može dati dobar doprinos u obrambenom segmentu mdash;zanemarimo čak “eye test” i pogledajmo golu statistiku iz toga razdoblja: 1.5 dobivenih duela i 0.4 presječenih lopti po susretu, nasuprot 2.2/0.9 pod Stramaccionijem izgrađenih igrom u kontinuitetu. Nameće se zaključak kako bi Kovačić u tom dijelu mogao dati još i više kada bi redovito dobivao šansu da pokaže što zna. Ali, nastavilo se po starom: Inter je počeo gubiti korak sa vodećim ekipama, a Mazzarri je kao i mnogo puta do sada u karijeri pokazao da više voli ubaciti ubaciti iskusnijeg (ili pak defanzivnijeg, zbog “obrambenog balansa”) igrača u ekipu. Slijedio je paklen raspored: Napoli, Milan, Lazio, a Mateo je, pogađate, u svakoj od navedenih utakmica dobio po svojih pola sata, sve se više činilo čisto iz razloga da se zadovolji norma (to je bilo razdoblje kada je Inter dobio novog predsjednika Indonežanina Thorira koji je po dolasku najavio novi, mlađi Inter). Ozljedom Taidera početkom 2014. godine očekivalo da bi Mateo mogao konačno prigrabiti svoje mjesto u sastavu, koje po prikazanom kako s njegove strane tako i sa strane nekih nekonstantnih suigrača koji su bez obzira na tu nekonstantnost i dalje iz kola u kolo bivali nagrađeni kao starteri u ekipi apsolutno zaslužuje. Tu dolazi apsurdan primjer Kuzmanovića, koji cijeli prvi dio sezone nije bio ni u planu (101 odigrana minuta uz napomenu kako nije imao problema s ozlijedama) da bi,kada se svi očekivali Kovačića,u sastavu Taidera zamijenio povremeni srpski reprezentativac i u narednih mjesec i pol sakupio 559 minuta (nakon toga u više od mjesec i pol ni minute sve da bi krajem ožujka opet startao utakmicu). Inter je sve više i više tonuo, igra je bila sve negledljivija, zaostatak za vodećima iz kola u kolo sve veći, a Mazzari tvrdoglav kakav je ništa ne mijenjajući posezao je i dalje za iskusnijim igračima, naivno vjerujući da će ga oni isčupati iz ponora i donijeti mu rezultat.Tolerirao je slabije nastupe prosječnih igrača poput Guarina. Dotični je, uz to što ima nevjerojatne oscilacije u svojoj igri, poznat i kao netko tko ne daje preveliki doprinos u, po Mazzariju kritičnom, obrambenom segmentu, a daleko od toga da igrom prema naprijed može nadoknaditi taj nedostatak. Tu su također i dvostruki kriteriji nakon nekih pogrešaka tijekom utakmica, pa je tako Mazzarri nakon utakmice u Torinu okrivio Kovačića da nije ispratio Pirla prilikom prvog gola i praktički ga označio kao glavnog krivca za loš rezultat, dok je nakon Guarinovog katastrofalnog povratnog dodavanja u Livornu, koji je Inter koštao pobjede, odmah stao u igračevu obranu. Da ne spominjemo još i izjave u medijima kako su neki mladi igrači već i “previše igrali”, što sigurno nije najbolji način na koji se odnosi prema budućnosti kluba i puni igrače samopouzdanjem.
Uz “problem” doprinosa u obrani tu se počeo javljati još jedan. Kovačić je postao zakrpa za sve. Najavljen kao trequartista, kod Mazzarija je osim te pozicije uskakao i na onu registe kao i polulijevo i poludesno na centralnog veznjaka u sustavu 3mdash;5mdash;2/3mdash;5mdash;1mdash;1.Definirane pozicije (za razliku od situacije pod prethodnim trenerom) nije imao. Ubrzo je pak postalo očigledno da se najbolje snalazi kao centralni vezni polulijevo u Mazzarrijevom 3mdash;5mdash;2/3mdash;5mdash;1mdash;1, a može odigrati i kao regista kada bi uz sebe imao dva veznjaka, čvršća u defanzivi, koja bi mu omogućila njegove karakteristične driblinge i prodore kroz sredinu terena prema protivničkom šesnaestercu.
Početak je travnja 2014., Interu visi plasman u EL (što je postavljeno kao minimalni cilj početkom sezone), a na Meazzu dolazi davljenik Bologna. Inter, postavljen u 3mdash;5mdash;2 uz vezu Hernanes (akvizicija iz siječnja, još jedan konkurent Kovačiću za mjesto u sastavu)mdash;Cambiassomdash;Alvarez (nedovoljno spreman nakon ozljede) započinje utakmicu. Još jednom Inter ima sterilan posjed, još jednom slušamo zvižduke Meazze na poluvremenu i još jednom se Mazzarri ne odlučuje za nikakve promjene pri ulasku u drugi dio. Preslika sezone. Međutim u 53.min. se dogodilo nesto nepredviđeno i umjesto očekivanog Guarina Mazzarri u igru na centralnog veznog ubacuje Matea Kovačića. Igra Intera odmah je živnula i već 10 minuta kasnije Inter vodi 2mdash;1. Kovačić povlači loptu sa svoje polovice, daje za Hernanesa koji vuče nekoliko koraka prema golu da bi loptu dao lijevo za Icardija (koji je usput te sezone s Mazzarrijem imao sličan problem kao i naš igrač i također je važio za ogroman potencijal koji trener nije znao iskoristiti na najbolji mogući način; danas je pak sa tek napunjene 22 godine najbolji strijelac Serie A) koji malo izvan 16 m pogađa suprotnu stativu i lopta se odbija u gol. Na kraju nakon posklizavanja Rolanda u 16 m Bologna poravnava rezultat i Inter ipak ne dolazi do 3 boda, ali ono što po čemu će se utakmica najviše pamtiti je igra Matea Kovačića koji je ponovno pokazao kako mu je mjesto u prvom sastavu i da nezasluženo grije klupu. Pokrenuta akcija za 2mdash;1 i ona koja je rezultirala promašenim penalom su samo dio onoga što se moglo vidjeti tog petog travnja. Da li je Mazzarri nakon te partije progledao ili je možda bio pritisnut od strane novog predsjednika koji nije budala i sigurno da neće dugo tolerirati sjedenje na klupi igrača kojeg je po dolasku u klub označio kao bitnu kariku novog Intera, nije toliko bitno.Ono što je bitno je da je Mateo Kovačić 6 preostalih utakmica do kraja sezone počinjao kao prvotimac Intera. Prosječna minutaža na tih šest utakmica bila mu je 87 minuta (dok je prosječna ligaška tijekom cijele sezone 50 minuta), a prosječna ocjena prema popularnom statističkom portalu WhoScored 7.36 (prosječna ligaška tijekom cijele sezone 6.95 dok je sezonu ranije pod Stramaccionijem bio na 7.29, uz manji uzorak s obzirom na dolazak u klub krajem siječnja).
Pokrenuo je akciju za treći gol protiv Sampdorije, asistirao tri puta protiv Lazia, sve rjeđe je griješio u predaji lopte, bio sve bolji i odlučniji u obrambenim akcijama (što se moze potkrijepiti i statistikom, gdje je primjerice protiv Parme sa 4 dobivena duela i 2 presječene lopte bio “korisniji” čak i od Cambiassa koji je te sezone igrao svoj najbolji nogomet nakon predstava pod Mourinhom), bolji u pozicioniranju, prestao je izlijetati tijekom zonskog branjenja u želji da što prije oduzme loptu (zbog čega je ranije ponekad ispadao iz formacije). Pronašao je svoju idealnu poziciju na terenu i iskristalizirao se kao centralni vezni (bilo je par ranijih pokušaja i na poziciji trequartiste gdje je uostalom Mazzarri prvotno najavio da vidi Matea, ali je vrlo brzo postalo jasno da on nije tip igrača koji može odraditi tu ulogu. Iako ga zanimljivo većina neredovitih pratitelja doživljava kao “desetku” Mateo jedinu poveznicu s njenom ulogom na terenu ima u broju na dresu, a njegov je zadatak da iz pozadine razigrava ekipu, diktira tempo, uvali koju “ubojitu” loptu u prostor kao što to on zna i tu i tamo probije sredinu driblingom i pokuša udarcem završiti akciju). Kovačić je pokazao da su mu i sami treninzi koristili, jer je značajno napredovao taktički i fizički, kao i digao tu toliko spominjanu i za Serie A potrebnu igru u fazi obrane na još veću razinu. Igrači koji su mu pak bili konkurencija svoju sezonu nastavili su mdash; na klupi.
Mazzarri je potvrđen kao trener i za sezonu 2014/2015., unatoč činjenici da je kao drugi najplaćeniji trener lige ostvario tek neznatno bolji učinak od prethodnika Stramaccionija. Razumljiva odluka predsjednika Thohira koji je ispravno prepoznao činjenicu da je Interu najpotrebniji trenerski kontinuitet, izgradnja prepoznatljivog identiteta i određenih mehanizama i automatizma u igri, što su stvari koje nedostaju jos od odlaska Mourinha. To je bio ključ, pa makar to odradili sa Mazzarrijem i stoga je odlučeno da će trener dobiti još jednu priliku.
U novu sezonu Kovačić je ušao kao važan igrač pod Mazzarrijem, a ubrzo se prometnuo i u ključnu Interovu figuru tijekom prva tri mjeseca sezone. Petnaest utakmica utakmica kao starter, od čega 11 pod punom minutažom, uz 5 golova i asistenciju te 7.33 prosječnu ocjenu WhoScoreda (uz “eye test” još jedan pokazatelj nastavka dobre igre s kraja sezone 2013/2014.).Sa svim pozitivnim što je pokazao zavšetkom prošle sezone nastavio je i u novoj, s time da je poboljšao svoj udarac pa je prvo upisao svoj prvijenac za milansku ekipu, a onda dodao i drugi,treći… Postao je ključan igrač ekipe koja se nije mogla zamisliti bez njegove kreativnosti u sredini terena i pohvale na njegov račun stizale su sve češće.
EraMancinija
Mazzarrijeva nemogućnost prilagodbe, tvrdoglavost, nemogućnost da izvuće maksimum iz postojećeg kadra i nedostatak bilo kakvog momčadskog identiteta, uz očajnu igru, doveli su do jako neugodne situacije u kojoj je Inter morao usred sezone posegnuti za drugim riješenjem na trenerskoj klupi. Nije bilo prevelikog prostora za manevre i izbor je pao na Roberta Mancinija.
Tu počinju novi problemi za našega igrača. Mancini ga je, kao i prvotno Mazzarri, označio nedovoljno dobrim u obrani i stoga nesposobnim igrati centralnog veznog u njegovom sistemu (4mdash;3mdash;3/4mdash;2mdash;3mdash;1/4mdash;3mdash;1mdash;2 su formacije koje su bile isprobavane, da bi na kraju ostao pri ovoj posljednjoj). Ta teza bi možda imala smisla da njegovo mjesto nije zauzeo ranije spomenuti Guarin, što je cijelu situaciju učinilo dodatno komičnom. S obzirom na već kronične probleme veznih igrača s kontrolom lopte u opasnoj zoni krajnji učinak bila je samo još slabija zaštita obrambene četvorke od strane veznjaka čime su se sve češće stoperi nepravedno znali naći na na tapeti iako nisu imali apsolutno nikakvu pomoć veznih čije je uz to pozicioniranje i praćenje akcije bilo jednostavno loše.Također je tim potezom umanjio kreativnost svoje momčadi i dobio slabiji protok lopte u ionako sporoj ekipi. Kovačić je pak završavao na na krilu (rjeđe) ili kao trequartista (češće), što nisu pozicije na kojima je on sposoban kvalitetno odraditi utakmicu. Igrač je to kojem treba prostor da bi njegove kvalitete došle do izražaja.
Foto: Roberta F./WIkipedija
Zanimljivo je da je prvi to prepoznao jedan, uvjetno rečeno “trener” kao što je Štimac (gostovanje u Srbiji), dok ga sada pod Kovačem u reprezentaciji opet gledamo bliže suparnikovom golu i onda se čudimo zbog čega ne pruža dobre partije. Kao centralni vezni ima dovoljno vremena na lopti i prostora ispred sebe (igra licem prema golu kao jedna od odlika) da bi uposlio suigrače ili izradio šansu driblingom. Kada je pak gurnut bliže šesnaestercu u prostor gdje je suparnik najgušči ispred svoje zadnje linije (barem u Serie A) i gdje mora najčešće primati loptu leđima okrenut golu zbog jako slabih kretnji bez lopte u toj situaciji dobar dio utakmice je potpuno nevidljiv,a kada i primi loptu leđima od gola jednostavno nema vremena iskoristiti svoju karakterističnu promjenu ritma i driblingom se osloboditi čuvara; nego ili izgubi loptu ili je prisiljen odigrati dodavanje prema nazad.
Od kraja studenog do početka veljače, uz Interov 4mdash;5mdash;4 skor u tom razdoblju, Mateo je na 8 od 13 utakmica dobio po 90 minuta plus još dva ulaska s klup, ali 9 od 10 tih utakmica odradio je na neprirodnoj poziciji (više nego znakovito je što je jedina koju je odigrao kao centralni veznjak rezultirala golom protiv Lazija, kasnije proglašen najljepšim Interovim pogotkom sezone 2014/2015. i jedinom titulom igrača utakmice ove sezone prema WhoScored porta. Tih gorespomenutih devet utakmica na neprirodnim pozicijama su bile njegove najlošije igre u Interovom dresu (6.77 prosječna ocjena na WhoScoredu za to razdoblje), nakon kojih su počele ponovne sumnje i najvećim dijelom neopravdano usmjerene kritike. Činilo se kako se situacija pod Mazzarrijem iznova ponavlja. Istina je da je Kovačić u tom vremenskom razdoblju odigrao nekoliko prilično bezvoljnih utakmica kao i da je zbog lošije forme zaslužio da koju utakmicu prosjedi na klupi, no ono što je glavni razlog tome nije “nedovoljno dobra igra u obrani” nego nesposobnost (ili pak svjesno isprobavanje nekih drugih opcija?) trenera da ga kvalitetno upotrijebi na terenu. Mancini je imao dobar pokazatelj situacije sa Mazzarrijem, ali je i on odlučio “glavom kroz zid”. Počelo se pričati o transferu i kako ga Mancini ne vidi u Interu iduće sezone (iako su redovito Zanetti i sportski direktor Ausilio iskakali u medije sa izjavama kako je Mateo važan u Interovim planovima).
Slijedilo je još gore razdoblje; novih 14 utakmica Intera od početka veljače do sredine travnja (5mdash;4mdash;4 skor uz ispadanje u kupu i EL) i nastup Matea u 11 susreta (uz prosječno samo 36 minuta provedenih na terenu) od čega samo 3 puta od prve minute,a samo jednom punih 90 minuta (gol u 2mdash;1 pobjedi protiv Cagliarija). A onda mdash; novi onda preokret. Osam je mjeseci trebalo Mazzarriju da shvati da mu Kovačić više vrijedi na terenu nego na klupi, kao i koja je njegova idealna pozicija, dok je za isti zaključak Manciniju trebalo “tek” pet mjeseci. Kao i u travnju 2014., u isto vrijeme ove godine je Mateo vraćen u sastav. 77 minuta protiv Milana u središtu terena sa Medelom i Gnoukourijem, 19 minuta protiv Rome (ritam od dvije utakmice tjedno u to vrijeme), pa 90 opet na “svojoj” poziciji protiv Udinesea. Što je najzabavnije, nakon učestalog izričitog inzistiranja na tome da Mateo ne može funkcionirati kao centralni vezni u njegovom sastavu odjednom je Mancini promijenio ploču i krenuo sa izjavama kako je Kovačić ipak centralni vezni. U zadnje četiri utakmice sezone Mateo je odradio sve kao starter na poziciji središnjeg veznog, uz 88 minuta u prosjeku tijekom kojih je sakupio dvije asistencije i prosječnu ocjenu 7.6 prosječnu prema WhoScoredu (4mdash;2mdash;2 skor Intera sa Mateom na centralnom krajem sezone). Kovačić ne gubi loptu u opasnoj zoni često kao pojedini suigrači i opet se iskazuje svojim doprinosom prema nazad sa 2.5 dobivena duela i 0.7 oduzetih lopti u prosjeku u zadnjih 6 utakmica sezone koje je započeo od prve minute naprema prosjeku sezone od 1.6/0.6. Kada ga pak u broju izgubljenih lopti po susreti usporedimo sa najvećim potrošačem u ekipi dolazimo do podatka od 1.5 izgubljene nasuprot Guarinovih 2.1. Vrijedi opet baciti pogled na ocjene sa Whoscoreda gdje je u 9 nastupa kao trequartista dosao do 6.87 prosječne ocjene (6.41 u 12 ulazaka s klupe) dok je u 19 nastupa od prve minute kao centralni vezni/polulijevo u vezi prosječna ocjena 7.5. Svi navedeni pokazatelji ne mogu biti slučajni,zar ne?
Za kraj
Tri promjene trenera u dvije i pol godine u Interu, od kojih je svaki dolazio s nekom svojom idejom u igri, s preko pet različitih formacija; sigurno da nije lako za mladoga igrača snaći se u takvom turbulentnom razdoblju kluba, ali Mateo je uvijek do sada isplivao kao još bolji igrač i samo je bilo pitanje vremena kada će se nametnuti i Manciniju. Svako smještanje na klupu iskoristio je kako bi još više radio na sebi i usporedba onog mladog igrača koji je stigao tog zimskog prijelaznog roka 2013/2014. i ovog sada je mdash; nebo i zemlja. Uz već spomenuti veliki napredak na taktičkom i fizičkom planu i u obrambenom segmentu svoje igre kao i solidan na svome udarcu, zadnji novi element koji se počeo primjećivati u njegovoj igri je puno bolja igra bez lopta i čitanje situacije na terenu, što mu je možda bila i najslabija strana do sada. Prostora za priče o propadanju u Interu, statistika sama potvrđuje nema, kao ni za one nedavne, gdje na određenom domaćem portalu utvrđuju kako “minutažu prima na kapaljku” i kako mu “trener sve manje vjeruje.” Mateo Kovačić je, usprkos svim problemima na putu, odigrao svoju najbolju sezonu u Interu; bilo statistički (golovi, asistencije i ostali pokazatelji) bilo dojmom koji se stječe redovnim praćenjem talijanskog velikana.
Nakon 1.608 ligaških minuta prošle sezone (14 nastupa od prve minute, 18 sa klupe), gdje je bio 12. klupski igrač po minutaži (4.vezni iza Cambiassa, Guarina i Alvareza), ove sezone je upisao 2.463 minuta (26 od prve minute, 9 sa klupe) što ga smješta na 7. mjesto (odnosno 2. ako u računici uzmemo samo vezne igrače mdash; prvo drži Medel koji mu zapravo niti nije konkurent za mjesto u sastavu jer obavlja drugačiju ulogu u ekipi). Deveti je igrač lige po broju kreiranih šansi za suigrače (62), odnosno 8. ako iz računice maknemo napadače, a četvrti ako u igri ostavimo samo središnje veznjake. Također, Mateo je je igrač Serie A po broju uspješno izvršenih driblinga (92, treći ako bi gledali u usporedbi sa minutažom igrača), gdje je tik iza novog talijanskog reprezentativca Franca Vasqueza, Lazijeve zvijezde Felipea Andresona i Genoinog otkrića Diega Perottija.Treći je strijelac ekipe (8), šesti asistent (3) i četvrti u ukupnom zbroju (11) , iako mu to i nisu primarni zadaci.
Iako (nakon posljednjih izjava) ne više kompetentan za ikakve priče o domaćem nogometu, Zvonimir Boban je i dalje s pravom cijenjena osoba u Italiji gdje je ostavio odličan dojam za igračke karijere, a kasnije se iskazao i kao osoba čije mišljenje o talijanskom nogometu vrijedi poslušati. Nedavno je izjavio kako je Kovačić pokazao kako će biti veliki igrač u budućnosti kao i da polako raste s momčadi (ali znakovito i ispravno zaključivši da njegova budućnost ovisi o poziciji na kojoj će ga se koristiti). Također je dodao kako ga on, kada bi bio na čelu Intera, nikada ne bi prodao ako im je želja stvoriti veliku momčad, što je upravo i misao vodilja predsjednika Thohira od prvog dana u klubu. O prodaji i odlasku u Liverpool ili bilo koji drugi europski klub, iako su neki naši portali još prije mjesec dana objavili kako je transfer riješena stvar, nema govora. Inter jednostavno nije u situaciji da se može riješiti svog najvećeg dragulja ovo ljeto. Pogotovo po ciframa ispod 35mdash;40 milijuna eura koje se spominju. To možda i nije realna trenutačna vrijednost Matea Kovačića, ali ovdje potencijalni kupac ne kupuje gotovog igrača, već njegov ogroman potencijal, kao čovjeka koji Interu vrijedi upravo taj, ali i još veći iznos. Dovoljno je samo pogledati koliko su cijenjeni ostali povučeni playmakeri (i da su zapravo najbolje godine po njih 25+) u današnjem nogometu. Mateo je jedan od mlađih u toj ulozi, a ipak sa tek navršenom 21. godinom ima ogromno iskustvo iza sebe.Naravno, tu je i uvijek sjećanje na loša iskustva prethodne uprave sa Pirlom, Coutinhom… Također, nema govora o prodaji radi skupljanja novca za neka druga pojačanja kada je već jasno definirano koji su to igrači čijim transferom se može doći do potrebnog dodatnog novca za nove igrače ukoliko to bude potrebno.
Sam Mancini je nakon zadnje utakmice sezone izjavio kako želi zadržati Matea (i Icardija), jer su mladi igrači najvažniji, te da bi njima trebalo dodati nekoliko iskusnijih, koji će pružiti daljnji napredak ekipi. Iako osobno ne cijenim pretjerano novog/starog šefa struke na Interovoj klupi, nepobitna je činjenica kako su zadnji Morattijevi izbori na trenerskoj klupi ostavili iza sebe pustoš u svakom pogledu i kako je pred Mancinijem zaista ogroman posao (stoga ga nema smisla pretjerano kritizirati što njegov Inter ove sezone nije uspio izboriti niti Europu nego mu dati vremena). Naravno, ono što je godinama loše vođeno (kako na sportskom polju tako i u klupskim kancelarijama) ne može se na bolje promijeniti tijekom noći, pa ćemo za neke pozitivnije stvari morati pričekati makar do prvih mjeseci nove sezone kada Mancini nova pojačanja uigra s postojećom jezgrom. A jedan od najvažnijih igrača će tada zasigurno biti i Mateo Kovačić, čija se još veća eksplozija može očekivati u kudikamo sređenijem Interu od vremena njegovog dolaska u klub. Za kraj je svojom izjavom sve sažeo sportski direktor kluba Ausilio:
mdash; Vjerujemo mladima kao što su Icardi i Kovačić kojima želimo dodati kvalitetu i iskustvo. Moramo početi iz početka drugačije, dobru bazu smo napravili posljednjih mjeseci s Mancinijem. Uvidjeli smo neke pozitivne pomake, iako nisu urodili rezultatom, mi ćemo i dalje ulagati u kvalitetu. Želimo početi iz početka novi projekt i imamo vjere u Mancinija. Nismo zadovoljni, štoviše, vrlo smo razočarani 8. mjestom. Imamo viziju, ona ne nedostaje, samo igrače koje potpišemo trebaju raditi na našem projektu. Ako sve posložimo u srpnju biti ćemo vrlo konkurentni.
AntonioUgljarević
