Nakon sjevernokorejskog propagandnog diva o kojem smo pisali u prošlom nastavku našeg serijala, vraćamo se u Europu, odnosno na sjever Pirenejskog poluotoka. Pogađate, Baskija, po mnogočemu specifična regija čije tajne povjesničari i antropolozi još uvijek nisu uspjeli u potpunosti razotkriti, dom je mnogih velikih klubova, kako kroz povijest tako i danas. Racing Club de Irun (današnji Real Union), Arenas Club de Getxo, Eibar, Alaves, Osasuna, Real Sociedad… No nijedan od njih ne utjelovljuje baskijski identitet i nijedan nije tako neodvojiv od zajednice u kojoj živi kao Athletic Club iz Bilbaa.
Athletic je, dok je španjolski nogomet još bio u svojim početcima, bio jedan od najuspješnijih klubova u tadašnjoj kraljevini. Od prvog Kupa Kralja 1903. do početka španjolskog Građanskog rata 1936., Athletic je redao uspjeh za uspjehom i polako gradio svoje ime – iz tog 33-ogodišnjeg razdoblja u klupskim vitrinama stoje 13 naslova osvajača kupa uz još 4 nastupa u finalu, a od formiranja španjolskog prvenstva 1929. do 1936. imaju čak četiri naslova prvaka – od toga dvije dvostruke krune.
Sve veća popularnost sporta kojeg su u Baskiju i Španjolsku donijeli britanski pomorci i baskijski studenti s engleskih sveučilišta značio je i veću potrebu za pravim nogometnim stadionom koji bi im postao stalni dom. Ideja za izgradnju takvog stadiona, koji će dobiti ime San Mames po kršćanskom mučeniku čija se crkva nalazi u blizini, pojavila se početkom 1910-ih, a čast da osmisli cijeli projekt dobio je baskijsko-irski arhitekt rođen u Bilbau, Manuel Maria Smith Ybarra. Izuzetno sklon engleskoj arhitekturi i stilu gradnje htio je stadion koji će imati britanski štih.
Radovi su počeli u siječnu 1913., a stadion je bio završen i otvoren u kolovozu iste godine, mogao je primiti 3500 ljudi i izgledao je ovako:
Foto: miathletic.com
Za današnje prilike ne pretjerano impresivno, ali 1925. stadion doživljava prvo veće proširenje – s dotadašnjih 3500 na gotovo 10 000 ljudi, a na stadion je dodana i bista u čast Rafaelu Morenu Arantzadiju poznatijem kao Pitxitxi, odnosno Pačić, nadimak koji je dobio zbog svoje visine od tek 154 cm. Legendarni Athleticov napadač cijelu je karijeru proveo u Bilbau i postigao je prvi gol uopće na terenu San Mamesa, odigrao je i pet utakmica za reprezentaciju, no u ožujku 1922. oboljeva od tifusa i nedugo nakon toga umire u 29. godini. Marca i dan danas svake godine najboljem strijelcu španjolskog prvenstva dodjeljuje nagradu koja nosi njegov nadimak. Iz tog vremena (početak 1930-ih) potječu i najveće pobjede protiv Barcelone i Real Madrida; Barcelona je iz Bilbaa ispraćena s 12:1, a Real na svom terenu ponižen 0:6, što do danas ostaju najveći porazi u povijesti ovih klubova.
U sklopu proširenja stadion dobiva nove tribine iza golova i nasuprot tadašnje glavne tribine s krovom:
Foto: estadiosdeespana.com
San Mames je u ovakvom obliku dočekao i preživio i Građanski rat nakon kojeg je Athletic, kao najveći klub i simbol baskijskih težnji za autonomijom, pod fašističkim generalom Francom bio u sve težem položaju. Zbog svojih mišljenja i ideja ili jer su jednostavno bili na pogrešnoj strani, mnogim dotadašnjim igračima i dužnosnicima Athletica (ali i Barcelone; Katalonija je bila u sličnoj situaciji) zabranjen je rad ili su protjerani iz države.
Usprkos tome, nova se generacija s početka 1940-ih predvođena Telmom Zarrom konstantno nalazi među prva tri španjolska kluba, a vrhunac te generacije dolazi u sezoni 1942./43. kada Athletic u Bilbao donosi dvostruku krunu kao simbol prkosa diktaturi. Te ih je godine na ulicama grada dočekalo preko 150 000 navijača. San Mamesu se tada dogodio onaj presudni moment kada iz običnog stadiona na kojemu se igra i gleda nogomet postaje generator zajedništva i utočište slobodnog govora ljudi koje predstavlja i za koje Athletic predstavlja mnogo više od samog kluba. Dobio je nadimak “La Catedral“.
Stadion do polovice 20. stoljeća prolazi nekoliko manjih rekonstrukcija, uglavnom proširenja tribina iza golova, no nedugo nakon toga dolazi najveća rekonstrukcija dotad. Godine 1952. popularnost i potražnja za ulaznicama dovodi do potrebe za proširenjem i San Mames počinje poprimati svoj konačni oblik – počinje izgradnja nove, u to doba avangardne tribine čiji je krov držao veliki čelični luk koji je kasnije postao i jedan od simbola ovog kultnog stadiona. Završena je 1953., a samo godinu nakon toga proširuju se i tribine iza golova koje dobivaju i drugu, gornju razinu i krov. Stadion je u tom trenutku imao kapacitet od 47 000 ljudi.
Foto: postalesinventadas.com
Vidio je San Mames sve uspjehe i titule Athletica, ali najupečatljivija ostaje sezona 1983./84. – ponovno osvajanje dvostruke krune, prve nakon 1956. godine, i to u kakvoj konkurenciji; Barcelona je tada imala Maradonu i Schustera, Real Madrid Emilia Butraguena, Michela i najboljeg strijelca prvenstva Juanita, ali Athletic uspjeva srušiti i jedne i druge, i u prvenstvu i u kupu. Najpoznatija utakmica ostaje kontroverzno finale Kupa Kralja 1984. na Santiago Bernabeuu u Madridu koje je Athletic dobio 1:0, a nakon utakmice je izbila velika tučnjava na terenu u kojoj je čak i Maradona tukao kog je stigao i za to dobio tromjesečnu suspenziju, a nakon rušenja ograde koja dijeli teren i tribine i ulijetanja navijača igrači su morali biti evakuirani.
Foto: sport.es
Krajem 80-ih stadion dobiva konačni izgled – događa se rekonstrukcija jedine preostale “stare” tribine, a nešto kasnije u skladu s tadašnjom europskom praksom stadion se pretvara u “all-seater”, odnosno nestaju stajaće tribine i svuda se ugrađuju stolice. Tim je činom stadion izgubio čak 10 000 od svoga kapaciteta te ostaje na 40 000, ali mnogi će reći da se na San Mamesu taj gubitak atmosfere osjeti mnogo manje nego na nekim ostalim stadionima.
O mišljenju kakvo je vladalo o “Katedrali” u ostatku Španjolske nije potrebno puno govoriti – mnogi su velikani rekli dovoljno:
Pep Guardiola: “To je legendaran stadion, sve što se tamo dogodi čini se kao da se dogodi dvaput. Bila mi je čast doživjeti San Mames u svom najboljem izdanju.”
Mario Kempes: “Suigrači su mi rekli o posebnom šarmu koji ima stadion u Bilbau, ali kad sam to iskusio bilo je kao u Disneyevom filmu. Nikad nisam vidio ništa slično. Kako nogomet oživi!”
Michel: “Ljudi me čudno gledaju kad pričaju o Liverpoolovoj himni na Anfieldu, a ja im kažem da nisu bili na San Mamesu i čuli himnu Athletica. Kada izlazimo van, odjednom svi pjevaju… Uvijek kažem da to daje dodatan okus i draž igri.”
Gerard Pique: “Bila je čast svih ovih godina igrati na tako čarobnom stadionu kao što je San Mames.”
U devedesetima dolazi do upliva velikog novca u nogomet što Athleticu i njegovoj cantera politici nimalo ne olakšava stvari – Real i Barcelona postaju supermomčadi s kojima se rijetko tko u Španjolskoj može nositi i bez takvih ograničenja. Ipak, zabilježio je Athletic od tada do danas i dva finala kupa i jedno drugo mjesto u prvenstvu 1998., a mnogi će se odmah sjetiti i Europske lige 2011./12. kada su na San Mamesu gubili među ostalima i PSG, Manchester United i Sporting na putu do finala u kojem je, nažalost, Atletico bio prejak.
Kako bi se mogli nositi s konkurencijom, klubu je bilo nužno na neki način povećati prihode. Ne dirajući u klupsku politiku, odluka je pala na izgradnju novog stadiona. Planiranje je počelo već 2004., a izgradnja počinje u svibnju 2010. nekoliko desetaka metara od lokacije starog stadiona.
Posljednja utakmica odigrana je protiv Levantea 26. 5. 2013., ravno sto godina nakon izgradnje. Stogodišnji dom jednog od najposebnijih svjetskih klubova u povijest je otišao kako bi napravio mjesta za novi i veći stadion, no hoće li on postati dostojna zamjena ili postati ono što je postala većina “modernih”, a zapravo tihih i kazališnih europskih arena, vrijeme će pokazati. Duh starog stadiona ipak i dalje živi u starom čeličnom luku koji nije uništen – danas stoji na Athleticovoj akademiji, Lezami.
Matija Palijan
Pročitajte još
>> Kultni stadioni: Kako je ubijena Maracana
>> Kultni stadioni: Ali Sami Yen
>> Kultni stadioni: Najveći stadion na svijetu je…
