Kultni stadioni: ‘No one likes us, we don’t care’

millwall-history.org.uk
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

„Cold Blow Lane u hladnu, kišnu večer“, piše Simon Inglis u knjizi The Football Grounds of England and Wales, „mogao bi biti savršena scena za ubojstvo Jacka Trbosjeka. Lagana para uzdiže se nad grubim kamenom popločanim ulicama do svodova niskih tunela i tajnovitih dvorišta. Smrad koji iz njih dopire daje naslutiti kakvo se sve smeće nalazi iza visokih ograda koje ih štite od pogleda prolaznika, a u pozadini se vide obrisi sivih nebodera. Čak su i stare tramvajske pruge koje se već dugo ne koriste još uvijek postavljene u cesti. Dobro su znali s čim imaju posla kada su je nazvali Cold Blow Lane“.

Cold Blow Lane je mala ulica u Londonu, nešto više od kilometra južno od rijeke Temze, a tamo, na dokovima londonske rijeke, 1885. godine osnovan je Millwall Rovers FC.

Slika Londona krajem 19. stoljeća bila je nevjerojatan kontrast domaće aristokracije i novopridošlih radnika. U središtu grada su palače okružene širokim parkovima, novi Tower Bridge kraj gotovo tisućljetnog Tower of Londona i Big Ben nad zgradom Parlamenta.

Međutim, kada bi neki lord s cilindrom, štapom i najmodernijim brčićima u popodnevnoj šetnji skrenuo pogled s visokog zlatnog tornja i slavnog sata te pogledao prema Temzi, iza nje, na periferiji grada, vidio bi gusti crni dim koji se dizao iz stotina visokih prljavih dimnjaka. Smrad industrijskog otpada miješao se sa smradom ljudskog izmeta koji su stanovnici kroz prozore bacali na ulice, i širio se gradom tako da mu ni bogati ni siromašni nisu mogli pobjeći.

victorianchildren.org

Tamo, kilometrima dalje, ispod dimnjaka i među tvornicama, u pretrpanim slamovima dijela Londona poznatom kao Isle of Dogs, kojeg lokalci danas zovu jednostavno Otok, živjeli su ‘oni drugi’, doseljenici, radnička klasa među kojima i sjevernjaci i Škoti, radnici J. T. Mortonove tvornice konzervirane hrane na dokovima Temze.
Neljudski uvjeti u novom gradu, epidemije bolesti i radno vrijeme od minimalno 12 sati tjerali su ih da u slobodno vrijeme rade bilo što da se maknu od opće depresije. I našli su to u nogometu, u tih 90 minuta kada su se okupljali, igrali ili navijali za svoje prijatelje iz tvornice. Tada još relativno nova i sve popularnija igra bila je njihov bijeg iz tmurne svakodnevnice.

Od 1885., kada su radnici te tvornice osnovali Millwall Roverse, do 1909. promijenili su četiri manja igrališta na Otoku, a onda odlučili da, kao jedan od tada najboljih klubova južne Engleske – koji je znao privući i više od 30 tisuća gledatelja – moraju imati svoj stadion. Kako za njega nije bilo prostora na Isle of Dogsu, morali su preseliti preko rijeke na njenu južnu obalu, koji kilometar dalje od tvornice.

Archibald Leitch je čovjek kojem su se javili. Leitcha se, kad je umro 1939. u 74. godini, niti jedne jedine novine nisu sjetile, niti jedna osmrtnica nije mu bila posvećena, ali bio je jedan od najutjecajnijih ljudi engleskog nogometa – iako ga nikad nije zaigrao. Anfield, Highbury, Hampden Park, Villa Park, White Hart Lane, Hillsborough… Samo su mali dio životnog djela ovog arhitekta koji je cijelu karijeru posvetio nogometnoj arhitekturi. On je već iste godine napravio nacrt stadiona koji je bio izgrađen i otvoren 1910. godine.

Tada, početkom 20. stoljeća, smatralo se lijepom manirom zapljeskati i protivnicima kad odigraju dobru akciju ili zabiju prekrasan gol. To na The Denu nije prolazilo. Gosti su umjesto pljeska i pohvale dobivali pljuvanje (doslovno, ne verbalno) od navijača uz ogradu, brutalno vrijeđanje s gornjih dijelova tribina i atmosferu koja je već tada smatrana najneprijateljskijom u Velikoj Britaniji. Zahvaljujuć ‘iznimnom gostoprimstvu’ FA je vrata The Dena zatvorio rekordnih 5 puta.

Foto: pinterest.com

Cold Blow Lane, uličica s početka teksta, naslanjala se na sjevernu tribinu The Dena te davala okolici stadiona taj jeziv trbosječki osjećaj, dok se iza suprotne, južne tribine, s vanjske strane pružala stara napuštena pruga, odmah iza nje ograda od bodljikave žice. Na tu asimetričnu hrpu betona, u jednom od najsiromašnijih londonskih kvartova, moglo je stati čak 49 000 ljudi.

Tračnice i bodljikava ograda s južne strane The Dena/Foto: boards.footymad.net
The Den s kraja 80-ih Foto: millwall-history.org.uk

Priče o stadionima najčešće su priče o klubovima, trofejima i njihovoj slavnoj prošlosti, ali ne i u ovom slučaju. Millwall se većinu svoje povijesti provlačio po drugoj i trećoj ligi s tek ponekim izletom u najviši rang, a opet, još i danas ima kultno mjesto u kolektivnoj memoriji britanskih navijača iz 70-ih i 80-ih. Igra na terenu bila je samo kulisa za ono što se događalo na tribinama i oko stadiona, ne samo u Londonu nego i u svim gradovima u kojima je Millwall gostovao.

Te godine sinonim su vladavine Margaret Thatcher, štrajkova rudara, rata IRA-e i britanske vojske, te – huliganizma. Željeznoj Lady pojam društva bio je potpuno stran, a današnji već dugo sterilan engleski nogomet bio bi joj, onako, taman po volji. Tijekom 80-ih, nasilje na stadionima, u trenutku kada su se sindikati raspadali i tisuće ljudi ostajale bez posla, smatrala je tolikim problemom da je osnovala i ‘ratni kabinet’ za borbu protiv huligana. Zvuči poznato?

Iako je huligana bilo svuda, upravo Millwallovi navijači čiji je klub bio slabšan, te dolazio iz siromašnog kvarta, bili su idealna meta za medije koji su po njima udarali kad god su mogli. Neupućeni su sve to gutali i zajedno s medijima gurali ih na dno društvene ljestvice. I ovo kao da ste već negdje vidjeli, zar ne? Međutim, dogodilo se nešto neočekivano: navijači su se iz čistog revolta (kada im već prišivaju svakakve opise i nadimke), odlučili pobrinuti da iste zaista i zasluže.

Gostujuća tribina/Foto: millwall-history.org.uk

Iz tog vremena dolazi i pjesma iz naslova teksta. Doslovno ih nitko nije volio, uprave drugih klubova nisu ih htjele vidjeti na svojim stadionima, a gostujući navijači nisu voljeli dolaziti na The Den. Čak su i igrači govorili da je gostujuća svlačionica “poput tamnice”. Zbog svega toga, iz inata, njih je iz godine u godinu bilo sve više i bili su sve ponosniji na sebe i svoju različitost.

Izuzimajući nasilje, atmosfera je cijelo vrijeme bila fantastična. Stare slike, videa i navijačke priče odaju da su stari Den navijači jednostavno voljeli. Bio je dio njihovog kvarta, sagrađen od iste crvene cigle od koje je sagrađen i veći dio Londona iz tog vremena i imao je, kažu, pravi nogometni štih kojeg stvaraju tragovi povijesti vidljivi u detaljima poput oblika krova ili ulaza na stadion. Kojekakvi likovi, primjerice jedan koji je svaku utakmicu dolazio u kostimu lava – dakle, ne plaćena klupska maskota već običan navijač kojem je na pamet pala takva zajebancija – činili su obiteljsku atmosferu koja je bila specifična za The Den.

„Sjećam se starijeg para, muža i žene koji su imali sezonske ulaznice i koji su sa mnom i mojim bratom znali podijeliti čaj iz termosice u hladnim večernjim utakmicama. Ono što mi Millwall znači najbolje sam osjetila u tim danima na krcatoj tribini iznad gola. Humor, solidarnost i osjećaj zajedništva oduvijek mi je bio najbitniji dio odlaska na utakmice“ – tako je to opisala Kate Murray. Djevojčice i starci nisu ljudi koje bismo očekivali na stajanju The Dena iza gola; no to je samo još jedan pokazatelj da nasilje i huliganizam nisu bili ono najvažnije što je navijače ‘vuklo’ na utakmice.

Foto: whoateallthegoals.com

Nažalost, s vremenom će se pokazati, kao i mnogim drugim slučajevima, da se posebna atmosfera ‘onog prvog’ starog stadiona, na kojem je ispisana ne samo klupska, već i društvena povijest, ne može samo tako prenijeti na novu lokaciju. Potvrdilo se to i u slučaju Millwalla kada je odlučeno da će se izgraditi novi stadion istog imena. Na njega su se protiv volje većine navijača i preselili 1993. godine, a ovaj stari, junak naše priče, u jesen iste godine je i srušen.

Gužva na ulazu pred posljednju utakmicu na The Denu/Foto: millwall.vitalfootball.co.uk

„Stajao sam na sjevernoj tribini na toj utakmici“, kaže jedan navijač koji opisuje zadnju utakmicu starog The Dena 1993. – „Unatoč svim lošim stranama, uključujući i WC-e na otvorenom, bio je to stadion pun šarma i iskreno mi nedostaje staro „stajanje“. Mislim da nogometni činovnici nikad nisu razumjeli kulturu tribine.“

Foto: 7windmills.blogspot.com

Tu se utakmicu onaj tip u kostimu lava popeo na krov i, kažu oni koji su bili prisutni, skinuo glavu kostima i u suzama posljednji put gledao teren The Dena s kojeg su navijači izrezivali dijelove trave i nosili ih kući kao uspomenu na sve dobre i loše dane proživljene sa svojim klubom u 83-godišnjoj povijesti ovog kultnog stadiona.

Foto: millwall-history.org.uk

Matija Palijan


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 3,72 kn s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Zadnje objavljeno

Twitter