Sad već davne 1994., daleko prije nego je rodnu Argentinu zamjenio talijanskom Serie A, Hernan Crespo je igrao svoju prvu sezonu za River Plate. Tada osamnaestogodišnji Crespo te je sezone prvi puta na svojoj koži osjetio derbi, Superclasico, u gostima kod Boce.
“Osjetio sam podrhtavanje i mislio sam da mi se noge tresu od nervoze. Onda sam shvatio da nije nervoza, već ljudi. Kad imate 18 godina, koliko sam ja tada imao, nije lako.” rekao je kasnije. I nije pretjerivao – sagrađen je tako da amortizira pritisak skakanja navijača. Iz toga je nastala izreka “Stadion se ne trese, nego kuca.”
Jedan od najposebnijih i najglasnijih stadiona na svijetu – La Bombonera ili Estadio Alberto Jose Armando – dom je jednog od dva najveća argentinska kluba, Boca Juniorsa.
Da se vratimo na same početke ovog južnoameričkog diva – početak je 20. stoljeća u četvrti Boca, čije ime možemo prevesti kao “Ušće” (rijeka Matanza u neposrednoj blizini utječe u Atlanski ocean). Grupa talijanskih studenata iz Genove koji su tu živjeli htjeli su uz potporu irskog učitelja Paddyja McCarthyja organizirano igrati ono što je u Boci tad bilo poznato kao luda engleska igra, ali s vremenom je taj otpor nestajao te su uspjeli privući i veliki broj domaćih ljudi. Za sebe su kasnije rekli kako su klub osnovali 1905. na jednoj klupi u parku na Trgu Solis, svega petstotinjak metara od današnje La Bombonere, nakon što ih je otac jednoga od njih u čijoj su se kući našli izbacio van jer je smatrao da pričaju gluposti i da tomu pod njegovim krovom mjesta nema.
Kada je krenula rasprava o klupskim bojama, složili su se da će nositi crno-bijele okomite pruge. Malo kasnije promjenili su dres u plavo-bijelu boju. Prema legendi, 1906. su igrali protiv Nottingham de Almagra koji su imali identične dresove te je odlučeno da onaj tko pobjedi zadržava svoje boje. Boca je izgubila, a priča kaže kako se u luci Buenos Airesa tada našao brod na kojem se vijorila švedska zastava i odluka je pala. Od tada pa do danas plavo-žuta kombinacija je postala sinonim za Bocu.
Počeci su bili poprilično nemirni te je klub prije La Bombonere promjenio pet stadiona od kojih su svi osim jednog bili u Boci, no najduže su se zadržali na Estadio Brandsen and Del Valleu (1924. – 1938.) koji je nosio nadimak “Casa Amarilla“, Žuta kuća, a koji je tih 14 godina stajao na mjestu današnje La Bombonere. 1938. godine je srušen kako bi se napravilo mjesta za novi stadion.
S obzirom na ograničenost tog zemljišta kojeg su imali na raspolaganju za novi stadion, a pritom ne želeći seliti na novu lokaciju u neki drugi kvart, morali su naći načina da na tom malom komadu zemlje, obilježenom uskim ulicama Brandsen i Del Valle Iberlucea s istočne i južne te željezničkom prugom i preko puta nje natiskanim malim, trošnim kućama sa zapadne strane, nekako uguraju stadion što većeg kapaciteta. Taj su zadatak povjerili arhitektu Viktoru Sulčiču, porijeklom Slovencu koji je živio u Buenos Airesu, te građevinskom inženjeru Jose Luisu Delpiniju.
Brojna su pitanja bila otvorena i njih dvojica ni sami u početku nisu znali kako to izvesti. Tribine sa svih strana? Onda nema dovoljno mjesta za igralište. Velika tribina na sjevernoj, jedinoj neograničenoj strani terena? I dalje premali kapacitet, a i izgledalo bi smiješno. Proučio je Sulčič propise i među njima pronašao najmanje moguće dimenzije terena: 105m x 68m – može, prodano. Međutim, kako god je arhitekt okrenuo i što god pokušao, negdje bi se našao višak.
Odlučio je žrtvovati istočnu tribinu i s te strane stavio samo tri reda drvenih svečanih loža, jedna iznad druge, dok će s preostalih strana terena podići strme tribine u dvije razine.
Radovi su konačno započeli 1938. i trajali dvije godine. 1940. je, dakle, stadion bio spreman – 25. svibnja otvoren je pod imenom Estadio Camilo Cichero po tadašnjem klupskom predsjedniku koji je svečano prerezao vrpcu, a nakon toga je došao čak i kardinal Copello koji je posvetio teren, tribine i klupske prostorije. Odigrana je prijateljska utakmica protiv San Lorenza, Boca je stadion otvorila pobjedom 2:0, a u povijest se upisao Ricardo Alarcon koji je postigao prvi pogodak.
Kasnije je, da bi La Bombonera dobila današnji oblik, početkom ’50-ih dodana i treća razina tribina i reflektori pa se kapacitet podigao na 60 000 – tadašnji stručnjaci ovo su, doslovno, čudo nazvali “savršenim radom” zbog genijalnosti u inovativnom korištenju tako malog prostora. Ta treća razina nadvija se nad dobrim dijelom druge, ali i nad ulicom s vanjske strane stadiona. Zanimljivo je da je na “otvaranju” nadograđenog stadiona Boca ugostila splitski Hajduk koji je tada bio na turneji po Južnoj Americi, a završilo je 1:1.Bila je to prva utakmica na La Bomboneri koja je odigrana pod reflektorima.
Jedina kasnija rekonstrukcija dogodila se 1996. kada su srušene stare drvene lože na istoku i umjesto njih izgrađena mala tribina sa samo nekoliko redova iznad koje su se smjestila 4 kata loža i balkona.
Da bismo uistinu shvatili koliko je to mali prostor, usporedit ćemo ga sa stadionom na kojem je većina hrvatskih navijača vjerojatno barem jednom bila, Maksimirom. Zagrebački ljepotan dug je, od kraja sjeverne do kraja južne tribine, 254 metra, dok duljina linije istok-zapad iznosi 217 metara. Sveukupno: oko 55 tisuća metara kvadratnih.
A La Bombonera? 187 sa 129 metara, što daje ukupnu površinu od nekakvih 24 tisuće kvadrata – više nego duplo manje. I s kapacitetom od deset tisuća više. Uz sve to, zbog svog lagano zaobljenog oblika ima i odličnu akustiku; nije stoga teško zamisliti koliko se sve unutar njega događa i doživljava nevjerojatno intenzivno, svakim osjetilom i dijelom tijela.
Danas ima kapacitet od oko 49 000 navijača, a sadrži i tribine sa stolicama i one za stajanje. Tribine duž igrališta rezervirane su za sjedenje, iako u većini utakmica ionako nitko ne sjedi, a na onima iza golova u sve tri razine (osim sjeverne najgornje) se stoji. Na njima se, pogotovo na sjeveru, skupljaju najglasniji među navijačima, Jugador No. 12, skraćeno La 12 ili Dvanaesti igrač.
Smješten u jednom od najstarijih dijelova grada, nekada “siromašni” klub radničke klase suprotstavljen Los Millonariosima iz River Platea, ali klub koji je 60-ih i 70-ih, a najviše početkom ovog tisućljeća osvojio i domaću i južnoameričku, ali i svjetsku scenu – ukupno 31 domaća prvenstvena titula, 6 trofeja Copa Libertadoresa, dvije Copa Sudamericane i tri Interkontinentalna kupa protiv Borussije (M), Real Madrida i Milana.
Boca se smatra jednim od klubova “Velike petorke” argentinskog nogometa, uz River Plate, San Lorenzo, Independiente i Racing Club, ali u stvarnosti je jedan od “Velike dvojke” – za Boca Juniorse, kažu, navija 38%, a River 37% Argentinaca, dok slijedi Independiente s tek 5%. Za sve je te milijune ljudi u jednom od najnogometnijih svjetskih gradova, La Bombonera je kroz godine i generacije postala dom, kako Boce kao kluba tako i njih samih.
Argentinska, pa i šira južnoamerička nogometna kultura puno je sklonija stvaranju mitova, idoliziranju igrača i povezivanju s klupskim simbolima na mnogo dubljoj razini, o čemu smo nedavno imali zanimljiv i aktualan tekst. Murale s likovima, među ostalim, Carlosa Teveza, Juana Romana Riquelmea ili Martina Palerma možemo vidjeti na velikim zidovima u plavo-žutim dijelovima grada, u klupske se boje farbaju cijele kuće i zgrade, a centralno mjesto tog obožavanja je, naravno, stadion.
Toliko su ga navijači voljeli da su na njemu htjeli ostati zauvijek, pa i nakon smrti. Ne na groblju, ne pokraj svojih bližnjih… na stadionu. Stotine i tisuće navijača svojim su obiteljima ostavljali poruke da, nakon smrti, njihov pepeo prospu na terenu La Bombonere.
Danas se Boca Juniors nalazi, kao i mnogi klubovi, na raskrižju različitih putova u budućnost. Nakon izbora prošle godine u kojima je novi Izvršni odbor najavio i novi stadion, čini se da bi i Boca mogla poći upravo tim putem. Prostorna ograničenost o kojoj smo pisali razlog je da se stadion više povećavati ne može, a i, kako kaže predsjednik IO-a, FIFA zahtjeva da svi gledatelji imaju svoja sjedala, odnosno da se ukine stajanje.
Očekivano, postoji veliki otpor među navijačima i protivnicima sadašnjeg klupskog vodstva koji smatraju da klub mora ostati u svojoj četvrti i među svojim ljudima te da je moguće sadašnji stadion proširiti kupnjom kuća iza one strane stadiona koja nema klasičnu tribinu te na tom mjestu izgraditi tri razine tribina tako da one čine sa svih strana okružuju teren.
S obzirom na to da su argentinski klubovi već na puno primjera dokazali da se tradicije neće tako lako odreći zbog novca, možemo očekivati da će Boca još neko vrijeme igrati na La Bomboneri. Bila bi ogromna šteta, ne samo zbog povijesti nego i zbog lokalne zajednice i nogometa općenito,da takav stadion i moderni kulturni spomenik nestane.
Matija Palijan
Pročitajte još:
>> Kultni stadioni – Bouml;kelberg
>> Kultni stadion – San Mames
>> Kultni stadioni: Kako je ubijena Maracana
>> Kultni stadioni: Ali Sami Yen
>> Kultni stadioni: Najveći stadion na svijetu je…
