Nastavak naše potrage za mitskim stadionima nas, nakon prošlog tjedna i brazilske Maracane, sada vodi u Tursku, odnosno u najveći turski grad Istanbul. Dom tri najveća kluba u zemlji – Galatasaraya, Fenerbahcea i Besiktasa – ujedno i tri daleko najuspješnija kluba. Najveće europske momčadi često su se iz Istanbula vraćale praznih ruku ne uspjevši pobijediti odlične ekipe na terenu i fanatike na tribinama. Međutim, samo je jedan od tih klubova igrao u “paklu”, kakav je nadimak njihov stadion nosio. Riječ je, naravno, o Galatasarayu i stadionu Ali Sami Yen.
NULL
Žuto-crveni su od svog osnutka 1905. dugo tragali za svojim pravim domom. U počecima se sav nogomet u Istanbulu igrao na “Svećenikovom polju”, najstarijem gradskom igralištu dok se 1921. nije izgradio prvi ozbiljan stadion, Taksim, kojeg su također dijelili svi gradski klubovi. Ubrzani razvoj grada značio je da se 1940. on mora srušiti u sklopu urbanističkog plana te da se klubovi opet moraju seliti. Fenerbahce i Besiktas u međuvremenu su uspjeli naći zemljišta za svoje stadione, dok je Galatasaray ostao na ulici.
Nakon dugih razgovora s gradskim vlastima, naposljetku su se uspjeli dogovoriti da se jedan tadašnji voćnjak daleko izvan centra grada, u naselju Mecidiyekouml;y, dodijeli klubu kako bi se taj problem riješio. Unatoč tome, zbog udaljenosti i odsječenosti igrališta od gradskog života i zbog otvaranja Besiktasovog Inonu stadiona na kojem su na kraju odlučili igrati, Galatasaray odlaže svoj projekt sve do 1959. kada se napokon kreće u izgradnju.
U tih je dvadesetak godina zbog širenja grada Mecidiyekouml;y od zabačenog zaselka postao sami centar europskog dijela Istanbula u koji je u tom razdoblju doselilo preko 650.000 ljudi. Konačno dovršen stadion službeno je otvoren 1964. godine, a ime Ali Sami Yen iskaz je poštovanja prema prvom klupskom predsjedniku koji nažalost nije doživio da vidi Galatasaray na svom vlastitom domu.
U razdoblju od izgradnje pa sve do 1993. godine, u vremenu kada su još bile popularne tribine za stajanje, kapacitet je bio 35.000 navijača. Galatasaray nije imao problem privući takav broj, a rekord stoji iz proljeća 1987. godine, iz zadnjeg kola tog prvenstva. Galatasaray je uoči utakmice bio prvi na tablici, ali samo bod ispred Besiktasa i trebala im je pobjeda kako bi potvrdili naslov, prvi nakon četrnaestogodišnjeg čekanja. Na Ali Sami Yen stigao je Eskisehirspor, a utakmicu je došlo vidjeti 35.845 navijača, i više od kapaciteta. Galatasaray je pobijedio 2:1 i osvojio prvenstvo.
NULL
Stadion se sastojao od četiri tribine: s bočnih strana igrališta bile su Numarali (numerirana tribina) gdje su odlazili nešto bogatiji i mirniji gledatelji, te nasuprot nje Kapali, odnosno “natkrivena tribina”. Iza golova bile su “stara nenatkrivena” na dvije razine i “nova nenatkrivena”, izgrađena 2005. zbog potresa koji je uzdrmao staru.
1993. donesena je odluka da se cijeli stadion popuni stolicama i prenamjeni za sjedenje što je značajno smanjilo kapacitet, s 35.000 na 22.000, no nije puno oduzelo od atmosfere. Upravo suprotno, manje mjesta često znači da samo oni najvatreniji uspiju doći do ulaznica, a atmosfera se ne razvodnjuje onima drugima. Suprotno tradiciji, najglasniji se dio navijača nije okupljao iza gola već na “Kapali” tribini koja je bila prepoznatljiva po desecima bubnjeva, bakljama, zastavama i velikom natpisu “Galatasaray” s donje strane krova, pokretač navijanja koje je nosilo igrače do svih velikih pobjeda.
Konstantni uspjesi u domaćem prvenstvu značili su i igranje u Europi što je na Ali Sami Yen dovelo najveće europske klubove, a upravo su te utakmice najbolje pokazale što znači prednost domaćeg terena. Barcelona, Real Madrid, Manchester United, Milan, PSG, Juventus, Athletic… Svi su gubili na Ali Sami Yenu ne uspjevši se prilagoditi onome što ih je dočekalo.
A dočekalo ih je, ne samo na tribinama već i na aerodromu, stotine i tisuće navijača s natpisima “Welcome to Hell” i skandiranjem “Nećete izaći živi”. Najbolje je to doživio Alex Ferguson i njegovi igrači kada su 1993. došli u Istanbul na uzvrat kvalifikacija za Ligu prvaka. U Engleskoj je bilo 3:3 i trebala im je pobjeda za prolaz.
Igrači Uniteda rekli su:
– Do danas je to ostala najneprijateljskija atmosfera koju sam vidio.
– Ne gledajući stadion, bilo je to prekrasno mjesto. Hotel je bio odličan, more predivno… No čim uđete na stadion, kao da netko pritisne prekidač. Mržnja nekih od njih bila je nevjerojatna.
– Izašli smo na teren, bila je to najnevjerojatnija buka koju sam u životu osjetio.
Na kraju je ostalo 0:0, Galatasarayu dovoljno za prolaz, a uspjeli su i isprovocirati Cantonu koji je zaradio crveni karton. Nakon utakmice, Sir Alex Ferguson je, na pitanje je li mu drago što se vratio iz Turske, odgovorio:
– Nikad se neću vratiti.
Nisu samo igrači Uniteda imali što za reći o atmosferi na Ali Sami Yenu. Paolo Maldini, kapetan Milana, je nakon utakmice rekao:
– Nitko me neće uvjeriti da je ovdje samo 25 000 ljudi,
dok je veliki Pierluigi Colina izjavio
– Obožavam ovaj pakao.
Rast Galatasaraya krajem prošlog i početkom ovog stoljeća ipak je značio potrebu za većim stadionom. Nakon dugih i na kraju ipak neuspješnih pregovora da se novi stadion izgradi na istoj lokaciji, u prosincu 2007. počeli su radovi na današnjoj Turk Telekom Areni. Novo je zdanje završeno u siječnju 2011., što je značilo da rušenje starog može početi.
Posljednja utakmica odigrana je 11. 01. 2011., pobjeda protiv Beypazarija u Turskom kupu. Posljednji gol zabio je Kazim Kazim, za oproštaj od stadiona koji je bio dom Galatasaraya 57 godina, svjedok njegova rasta i najvećih uspjeha, osvajanja Kupa UEFA 2000. i jedno od najtežih europskih gostovanja uopće.
Matija Palijan
