Jedna od stvari koje su obilježili odrastanje generacija su svakako i televizijske serije Miljenka Smoje čiji utjecaj i danas svjedoče likovi i citati, koji su postali sastavni dio kolektivne memorije i opće kulture. Postoji li uopće netko u Hrvatskoj tko nije čuo za Strikana i Netjaka, za “muku ježevu”, tko nije upoznat sa serijom čiji je glavni lik jedan nogometni klub i njegov grad?
Možda više od bilo kojeg drugog u sjećanju nam ostaje lik Meštra i njegove rečenice koje su postale sastavni dio hajdukologije. Nadživjele su svoje autore, i Smoju i velikog Borisa Dvornika, a nadživjet će i nas i generacije iza nas. Njihova poruka i snaga poput bumeranga u pravilnim se razmacima vraća i suočava nas sa činjenicom da se neke stvari nikad ne mijenjaju. “Neću politiku u svoju butigurdquo;, govorio je Meštar, a govorio bi i danas, upravo kako govore i nadaju se tisuće navijača i članova splitskog kluba.
Više od dvadeset godina, naime, splitskim klubom (in)direktno je upravljala politika, radeći mu o glavi. Ples na rubu stečaja i opstanka, istrage USKOK-a, plaćanje sudaca i služenje nekim tuđim interesima bile su svakodnevnica nogometnog starca. Orgijanje političkih nomenklatura vodilo nas je ravno do dna prkoseći Meštrovom aksiomu o nužnosti odvajanja politike i kluba. Mnogi su tada okretali pogled tolerirajući nepravilnosti i očiti kriminal. I onda kada je konačno maknuta politika s Poljuda, kada su članovi kluba dobili pravo izbora Nadzornog odbora, klub je odahnuo. Pokazao je znakove života, oslobodio se zagrljaja propasti. Prodisao je Hajduk, vratio se puls našem i Meštrovom klubu. Izbavljen je iz ralja politike upornošću svojih navijača unatoč svim izrugivanjima, podsmjesima i saplitanjima nogu u svakoj mogućoj prilici. I možda baš zato nije loše da svako toliko svjedočimo teatru na splitskom Gradskom vijeću, koji će nas podsjetiti gdje smo bili i gdje bi se vratili kad bi politika opet zagospodarila poljudskim velikanom. Da nas podsjeti na grijehe prošlosti, kako nikad ne bi zaboravili na katarzu koju smo prošli i koju prolazimo.
Vjerojatno ne postoji mjesto gdje na jednom mjestu možete čuti toliko besmislica u vezi Hajduka, barem kad se radi o pojedincima. Jer kad na dnevni red dođe splitski klub onda sve uskuva, mikrofoni se užare, a ideje se rađaju kao na traci. Savršena prilika za nekoliko sati jeftine demagogije, neznanja i zlonamjernosti. Sjećate se vijećnice koja je bez ikakvog temelja govorila o milijunima koji se upumpavaju u vreću bez dna sa Poljuda? Sjećate se vijećnika koji je u svom stilu izokrenutih teza krivce za eskalaciju nasilja u domaćem nogometu tražio, ne u HNS-u i njegovoj oligarhiji, nego u onima koji su se usudili reći da je car gol:
“Svakodnevno sustavno trovanje mladih ljudi tzv. močvarama, patološkom mržnjom prema Hrvatskom nogometnom savezu (HNS) daje svoj danak, jer navijači smatraju kako su oni pozvani uzeti pravdu u svoje rukerdquo;.
Sjećate se prijedloga o referendumu o budućnosti Hajduka, onih koji pametnijih ideja nemaju dok sulude iznose uistinu bacaju u rupe bez dna i promašene projekte. Kada Hajduk dođe na dnevni red budite sigurni da vas čeka nekoliko iscrpljujućih sati, koji će vas, ako ništa, podsjetiti gdje smo bili.
Tih nekoliko sati prilika je da provirimo u alternativnu stvarnost i shvatimo koliko smo odmakli na našem putu borbe za demokratski, narodni i veliki Hajduk, za njegovo konačno i definitivno trganje iz ruku politike.
Edo Zdravković
