Slučaj je htio da se utakmica Hajduka i Rudeša igra dan prije šeste (6) obljetnice prvih demokratskih izbora za članove Nadzornog odbora Hajduka provedenih među članovima kluba. Turbulentnih je to šest godina bilo započetih sa 100 milijuna kuna minusa, stotinama sudskih procesa dugih i po dvadeset godina i zabranom igranja čak i prijateljskih utakmica zbog blokade računa. Ti izbori bili su i vrhunac višegodišnje borbe Torcide protiv politike, nepotizma, nestručnosti i kriminala u klubu. Borbe koja je počela sa transparentnom „Uprava odlazi“. Danas, šest godina kasnije, dan gore-dole, čuju se isti povici, ali ovog puta u malo drugačijem okruženju. U klubu su provedeni i drugi demokratski izbori, dogodio se i sukob unutar Nadzornog zbog čega su neki naprasito otišli, a drugi se maksimalno pasivizirali. Dogodila se i smjena predsjednika uprave, čak i smjene trenera prve momčadi koje nisu naišle na jednoglasno odobrenje javnosti, kako je to obično slučaj u domaćem nogometu. Da, mislim na Burića, pa i Carrilla. Mnogi i danas žale za popularnim Šoltom, a odnedavno i za studioznim Kataloncem.
U međuvremenu klub je stabilan, samoodrživ – jer troši onoliko koliko ima, ne koliko bi mogao-možda-imati-ako-nekoga-proda – ali i dalje nikako da učini iskorak koji svi očekuju. I to onaj rezultatski, jer drugi iskoraci i kad se naprave (ili ne naprave) vidljivi su tek za par godina. Uostalom, kako i ne bi svi očekivali rezultatski iskorak kada gledaju Osijek ili Rijeku koji su se odmah u prvoj sezoni financijske konsolidacije podigli za 40-50% broj osvojenih bodova samo u HNL-u, a Hajduku bi puno manji bodovni iskorak trenutno donosio drugu poziciju, a možda i prvu. Još je gore kad promislite da je u 60. minuti tog susreta protiv Rudeša i rezultata od 2:0 samo trideset minuta dijelilo Hajduk od zauzimanja druge pozicije na ljestvici. Naravno da to ne bi umanjilo nezadovoljstvo igrom prikazanom u posljednja dva mjeseca od strane prvotimaca, ali bi sigurno malo ublažilo sve ono što je uslijedilo. A uslijedio je pravi medijski udar. Hajduk nije silazio s naslovnica novina u vlasništvu Dinamova člana Izvršnog odbora. Nije silazio sa TV vijesti i portala koji su se natjecali tko će imati više izjava ikoga tko je nogom kročio na Poljud. Nevjerojatna količina bitnih i posve nebitnih likova se našla likovati i orgijati po rezultatskoj krizi Hajduka.
Rezultatska kriza – ništa drugo trenutno ne trese Hajduk doli nje. To je klub koji je posljednjih godina dosta promijenio svoju krvnu sliku, ali unatoč dobrim najavama, skupljoj momčadi, još uvijek nije uspio spriječiti post europski sindorm kao i toliko godina prije – nakon ispadanja iz Europe događa se slom i u domaćem prvenstvu. Zašto? Nadam se da bi sportski psiholog u nekom trenutku mogao dati odgovor na to pitanje, jer frustrirani navijači bi pristali i na sesiju Vidovitog Milana, samo da se nekako riješe ovakvih razočaravajućih jeseni. I sada u toj rezultatskoj krizi, kakvih je u posljednjih dvadeset godina bilo barem jedna, ako ne i više po sezoni, zbog iskazivanja navijačkog/članskog nezadovoljstva dolazi do histerije i poplave svakakvih likova koji su sasuli drvlje i kamenje na Udrugu Naš Hajduk i na sam projekt?! Ma i to ne bi bilo toliko čudno da ne živimo u Hrvatskoj gdje se nije dogodio nikakav pomak u načinju funkcioniranja države evo već 27 godina, a propadamo i zadužujemo se više nego Hajduk u najgorim danima i nitko živ ne zaziva povratak kralja ili Jugoslavije, niti vrijeđa i optužuje ljude koji su stvarno branili i krvarili za samostalnost da su krivi što je država stvorila jednog Todorića. Ipak, u Hajduku su upravo ulica, Torcida i Naš Hajduk krivi; jer su napokon na vrijeme i pošteno plaćeni prvotimci izgubili od Rudeša dobivenu utakmicu?
S druge strane nezadovoljan rezultatom mora biti svatko normalan, jer se očekivalo više. I javno iskazivanje nezadovoljstva mora biti pravo svakog navijača pa tako i organizirane navijačke grupe kao što je Torcida. To pravo im ne smijemo uskratiti, a upravo im se svaki put kad dignu glas pridruže toliki kokošari u želji da se sruši demokratski model, da i njima samima na kraju bude muka. Ako je cijeli projekt nastao jer smo htjeli gledati pošten klub, zar nije vrijeme da sada kada on ide svojim putem, pustimo navijače da se vrate na tribinu i budu navijači. Da navijaju, pjevaju i bave se ostalim ultras stvarima bez da se to odmah iskoristi za rušenje procesa revitalizacije kluba koji je u šest godina od gubitaša postao samoodrživ klub i koji ima toliko još prostora za napredak, pa samim time i kritiku? Ne histeriju! Kritiku!
Znam da je hajdučka demokracija tek šest godina stara, ali isto tako znam da je barem deset godina odraslija nego ona u ostatku Hrvatske. Znam i da navijači žele rezultat i mogućnost da pizde kad se on ne dogodi. Ultrasi, kao i drugdje u Europi, tada žele čak i prelaziti granice dobrog ukusa, zakona i društveno-prihvatljivog ponašanja – ništa što već nije viđeno u drugim nogometnim sredinama i društvima od Engleske, Njemačke, Italije i Francuske.
Kada će naše društvo odrasti toliko da Torcida može objesiti krpu ili krpe nezadovoljstva, a da to ne bude okidač za masovnu histeriju koja izgleda kao specijalni medijsko-opstrukcijski rat? Ne znam – ali kao i u svemu što raste i buja, i to će se jednom dogoditi, a torcidaši kad god opet budu nezadovoljni mogu provjeriti je li došao dan kada to neće izazvati ovakvu histeriju? Ovog 4. studenog, dan prije šeste obljetnice prvih demokratskih izbora, očito nije bio!
Bojan Islamović
