Dva je poraza zabilježila Hrvatska u reprezentativnom mini-ciklusu. I dok dio javnosti zdvaja nad visokih 0:3 u Estoniji, puno je gori poraz doživljen uoči susreta sa Ukrajinom. Na terenu je možda reprezentacija slavila prekrasnim pogotkom nerijetko podcijenjenog i zaobilaženog Nikole Kalinića, ali sve ono što je prethodilo utakmici, sve ono što smo čuli i vidjeli tog dana nedvojbeno svjedoči da je riječ o porazu najvećih razmjera. Porazu jednog društva, porazu razuma, morala i zakona većem od bilo kojeg nogometnog.
Izvanredno stanje
Sport je sastavljen od poraza i pobjeda, tu se gubi i pobjeđuje. Tako i treba biti, kada se radi o travnjaku, o zelenom terenu gdje bi vještina igrača trebala odlučivati o ishodima. Ali ovo već dugo nije priča o nogometu, emociji, patriotizmu ili taktici. Nogomet je prepušten moćnim pojedincima, a razmjere alijenacije nacionalne momčadi od vlastitog naroda najbolje potvrđuju scene sa autoceste na dan utakmice. Policijske patrole na svakom odmorištu, pretresi i blokade, helikopter na modrom nebu iz nad Zagreba i beskrajna vojska zaštitara, policajaca i svih onih koji se brinu o sigurnosti odavali su sliku nacionalne katastrofe ili barem izvanrednog stanja. Stanja kada se zakoni i prava pojedinaca suspendiraju radi neposredne opasnosti, a uslijed rata, kakve prirodne katastrofe ili građanskih nemira širih razmjera. Nasreću, nismo svjedočili ničem takvom, pretresi prostorija bez sudskih naloga, sveopća zaustavljanja i medijska histerija bili su tek posljedica lova na vještice.
Nogomet za odabrane
Navijači su pretvoreni u krivce za sve naše probleme, a jedan upad u teren izjednačen je sa terorističkim činom. Našli smo krivce za stanje u državi, za sve naše probleme, dok se oni igraju sa stotinama milijuna kuna javnost vrišti o navijačima. Uvijek u istoj rečenici, uvijek skupa, stvarajući znak jednakosti: navijači/huligani/teroristi. Olako se razbacujući pojmovima stvara se privid, zamagljuju stvarni problemi, jer nogomet se ovdje ne igra radi naroda. On se ovdje već duže vrijeme igra isključivo zbog pojedinaca iz Saveza i njihovih slugu. Za onih nekoliko mainstream tiskovina i njihovu bulumentu agit-prop novinara. Onih koji obožavaju pisati o terorizmu i huliganima, dok su apsolutno nezainteresirani za pojave korupcije u sportu, izvlačenja novca iz nogometnih klubova. Histerija bolje prolazi. Mi smo tek nepotrebna kulisa u kolopletu financijskih transakcija, transfera i računa na udaljenim otocima. I kad pomislite da ste vidjeli sve, da scenaristi više nemaju ideje, da je kreativna energija majstora opsjene iscrpljena oni uvijek pronađu novi motiv unutar sebe.
I nakon svega viđenog uistinu nema ni najmanjeg razloga pisati i zdvajati nad sportskim porazom u Estoniji. Nema razloga ni likovati nad posvemašnjim nesnalaženjem izbornika na daljinski pogon, u čiju je momčad lakše upasti sa klupe Dinama, nego iz Milana ili Monaca. Ne postoji sportski poraz koji se može mjeriti sa scenama de facto izvanrednog stanja, sa policijom koja stoji između naroda i onoga što je trebala biti njegova reprezentacija, dok istovremeno štite i benevolentno gledaju onih nekoliko moćnika u ložama čije nepoštivanje zakona nitko ne sankcionira. U ovom društvu mali uvijek ispaštaju, one velike se čuva i pazi.
Porazi uvijek bole, ali neki bole puno više od drugih.
Velik potez Hajduka
I dok u nacionalnom nogometu sve ide po starom jedna je vijest prošla možda i nedovoljno zapaženo. Prema navodima iz lokalnih medija u pripremi je ugovor prema kojemu će ‘bili’ pozajmiti 1,5 milijuna kuna Splitskom savezu športova, a novac će dalje biti proslijeđen svim onim klubovima koji su se našli u problemima jer su ostali bez nužnih sredstava za nastavak natjecanja, a sve zbog neizglasavanja gradskog proračuna za 2017. godinu. Pozitivan je ovo pokazatelj u financijskom poslovanju splitskog kluba, ali i velika ruka pomoći splitskom sportu, koji nažalost i dalje previše ovisi o javnom novcu. Nakon iskoraka prema dalmatinskim klubovima i potpisima ugovora o suradnji Hajduk je i na ovaj način pokazao svoj integrativni karakter i društveni značaj.
Edo Zdravković
