Dok tekuća godina broji svoje posljednje sate nekako je očekivano osvrnuti se na proteklo vrijeme, na sve ono što nam je Hajdukova 2016. donijela. Proslavili smo tako 105.rođendan kluba, doživjeli neviđeni rast broja članova, mijenjali trenere i do posljednjeg se jedanaesterca borili za ulazak u Europsku ligu. Bila je ovo godina (ne)očekivanih promjena (i nekih dugo sanjanih), bila je ovo godina dramatičnih utakmica i nedosanjanih snova. Bila je ovo još jedna u nizu godina čudesnog strpljenja na predugom putu oporavka.
Članstvo nadire
Prije 365 dana, dok je većina stanovnika Hrvatske slavila ili se oporavljala od dočeka, nekoliko je stotina navijača Hajduka odlučilo u 2016. krenuti učlanjenjem u voljeni klub. Spontana i simbolična akcija u par dana zapalila je mase, krenula su učlanjivanja na svakom koraku, a splitski je klub već do svog rođendana brojio 20 000 članova. Snaga i odlučnost članova nije stala samo na članarinama. Kulminirala je na kraju godine kada su prikupili više od 4 milijuna kuna u sklopu akcije “Ili jesmo ili nismo”. Bio je to još jedan dokaz snage pokreta Hajduka. Navijači, odnosno članovi kluba, postali su vlasnici 24,53% dionica kluba, prikupivši potreban iznos za prvu ratu u zaista kratkom periodu.
Promjene na vrhu
Smjena Marina Brbića u rano proljeće izazvala je medijsku buru i emotivnu reakciju navijača diljem Hrvatske. Ako je odluka Nadzornog odbora bila pravi šok za navijače, što onda reći za izbor Osječanina Ivana Kosa, koji je potom uslijedio. Želeći novi iskorak u razvoju kluba, nadzornici su se odlučili na smion potez; klub je za predsjednika dobio čovjeka koji nije iz Splita, koji nije čak ni navijač Hajduka. Iza Kosa je nešto više od 6 mjeseci rada i teško je donijeti sveobuhvatne zaključke. Ustrojena je nova PR služba, B ekipa je napokon na vrhu 3.lige, a radna zajednica je napokon doživjela prva provjetravanja. Iz temelja je promijenio ustroj omladinske škole, koja je i simbolički postala Akademija, doveo je nove ljude i pokazatelji su objektivno više nego pozitivni. To se nikako ne bi moglo reći za postignuća prve ekipe, na čije smo poraze u derbijima praktički naviknuli. Izuzmemo li sportske poraze i trenerska lutanja možda i najgori dio 2016. godine bio je odlazak nekolicine iz Nadzornog odbora kluba. Ljudi koje smo birali da se bore za klub i interese njegovih članova nisu se pokazali sposobnima staviti klub iznad sebe i svoje vizije smjera kojim klub treba ići u korist dobrobiti samog Kluba.
“Od Hajduka se ne uzima, Hajduku se daje!”
I ako moram odabrati jednu, jedinu scenu koja je obilježila godinu na isteku to ne bi bio ni promašeni Ćosićev penal niti prodaje Sušića i Kalinića. Neću spominjati ni delegatske izvještaje, smiješne sudačke odluke i napade čudnih likova. Potez godine pripada jednom od nas, navijaču s tribine, koji nas je sve podučio pravim vrijednostima. Iskreno i bez najmanje natruhe patetike Luka Bučević je definitivno zaslužio posebni spomen zbog priče i izjave koja može posramiti mnoge “legende”. Izjave koju bi trebalo uklesati na ulaz u Poljud jednom za svagda.
Trofeje nećemo vidjeti ovo proljeće, ali tražimo i sanjamo poneki razlog za slavlje. I upravo to nam svima i želim: stabilan klub čistog obraza i sportske uspjehe u okvirima, a i iznad, naših mogućnosti.
Edo Zdravković
