Tjedan iza nas donio je nešto novo: sada i brojni drugi ljudi shvaćaju sve ono s čime se Hajdukovi navijači susreću već godinama. Da sustav ne valja i da će vas sažvakati i ispljunuti poput grumena duhana ukoliko ne pokažete zube.
Sve se to događa u tjednu u kojem je počeo niz važnih obljetnica događaja koji su dokaz da su Hajdukovi navijači odavno odbili biti nijemi pokunjeni promatrači bijednog i patetičnog društvenog stanja oko nas. Navršilo se, eto, pet godina od onog dolaska pred Banovinu, kad je Hajduk zapravo spašen u posljednji trenutak. Jedan od onih momenata kad shvatiš da slijepo poštivanje zakona nije uvijek dobra opcija. Jer budimo iskreni, ruke za kredit dignute su iz straha za živote i zbog mogućnosti da Banovina postane zgarište. I to je u redu, da Nijemci nisu poštivali Nurnberške zakone iz 1935., možda imenica “holokaust” ne bi ni postojala.
Za 15-ak dana je pak osma obljetnica onog navijačkog neodlaska na derbi na Poljudu, a za malo više od mjesec dana je i treća obljetnica neodigranog derbija. Sve su to zajedno elementi koji govore da već godinama Hajdukovci odbijaju biti poslušni dio sustava u kojem sutkinje tetoše ubojice, u kojem banditi opustoše račune roditelja umrle djevojčice, u kojem se otac ubije jer sud ne želi kazniti silovatelja njegove kćeri. Mediji sad neće radit heštegove #stopkorumpuranostisudstva za razliku od one idiotarije s “huliganizmom”, ali ljudi se lagano osvješćuju i bez tih medijskih plaćenika i ološa.
“Kao što sve rijeke neumitno na ovaj ili onaj način dođu do mora, tako svi ljudi u ovoj zemlji koji zagovaraju nekakvo pristojno, demokratsko i transparentno društvo prije ili kasnije dođu do Hajduka”. Rekao je to prije neki dan, gotovo pa proročki, Ivan Rilov. Imao sam tu čast upoznati ga i nekoliko puta i pričati te moram reći da se nerijetko nismo slagali. On onako smiren i staložen, ja više vatra i sila, nerijetko mi je djelovalo da se neke stvari rade premekano. A sad gledam, samo su pustili da društvo napravi svoje i da sve one skitnice u potrazi za moralom, poštenjem i boljim sutra same od sebe shvate kakvo je utočište ovdje stvoreno. O kakvom se pokretu otpora radi.
Sad moram citirati još jednog velikog čovjeka. “Možete biti zahvalni da za 20 godina od sad, sjedeći pored kamina s unukom na koljenu, kad vas zapita gdje ste bili u vrijeme Drugog svjetskog rata, nećete se morati nakašljati, prebacit ga na drugo koljeno i kazati: ‘Pa, tvoj djed je lopatao govna u Louisiani’. Ne, gospodine, moći ćete ga pogledat u oči i reći: ‘Sinko, tvoj djed je stupao s veličanstvenom Trećom armijom i onim prokletim kučkinim sinom imena Georgie Patton’ “. Patton je jedan od dva najsposobnija generala Drugog svjetskog rata, a njegov govor Trećoj armiji i danas se drži motivirajućim mirakulom. Ali srž koju je imao kroz taj govor je jednostavna – netko se mora boriti. Stalno i beskompromisno, bez stajanja. Kao što bi još jedan pametan lik rekao, makar članskom iskaznicom, koja je prva crta bojišnice. Onda za one koji žele više mjesečnom donacijom. Prosvjedom na Rivi. Transparentom “Jakove izdrži”. Ma u krajnjoj liniji samo da pokaže srednji prst na ulici prvom političaru ili sucu, čovjek je naš suborac. I objašnjenje susjedi da loptaš Luka nije nikakav kapetan, nego samo amnezični bankomat – se računa. Jer, došlo je vrijeme da se ljudi podijele na dvije vrste. I zato svatko od nas treba stati ispred ogledala i promisliti.
Hoću li lopatati govna u Louisiani? Ili stupati s veličanstvenom Trećom armijom?
Jer, treće opcije nema.
Kontra mraku, kontra sili.
Stanislav Mamić Piksi
