Hajduka protiv Splita uistinu ne bi trebala predstavljati neki poseban podvig, ali način na koji je izborena uz preokret i užasno prvo poluvrijeme jasan je pokazatelj da igru i formu još uvijek tražimo. Sve slabiji susjed iz Parka Mladeži, koji se svakodnevno osipa zbog odlazaka brojnih igrača i problema s plaćanjem istih, stvorio je puno više problema nego se očekivalo. Pobjeda je zabilježena, ali ono što svakako mora zabrinuti jesu loši ulasci u utakmicu i očigledan problem u stvaranju igre. Hoće li dani koji dolaze konačno nagovijestiti pomake u tom smislu ostaje nam za vidjeti. Istra, Osijek i Rijeka otkrit će puno toga o stvarnim dometima Pušnika i njegove družine. Ono što je bilo najupečatljivije prošlog vikenda i tjedna ipak nisu ni bomba Tome Bašića ni nepotrebni dugački redovi pred ulazima na Poljud. Nije to ni sveopća paljba koju su predstavnici Saveza i njihova piskarala usmjerila prema splitskom klubu. Prava i najveća pobjeda dogodila se još sredinom dana na Pjaci. Potpis ugovora između Udruge Naš Hajduk i tvrtke Tommy događaj je tjedna, mjeseca i godine. Sve ono čemu su stremili članovi i navijači proteklih godina sažeto je u tih sat vremena na simboličkom prostoru splitske gradske jezgre, tamo gdje je sve i počelo. Pred prepunom Pjacom zaokruženo je jedno razdoblje navijačkog aktivizma i borbe za bolji Hajduk, godine truda i akcija rezultirale su potpisom ugovora u nedjelju. U emotivnom i svečarskom ugođaju napravljen je novi iskorak prema konačnom cilju. Prilika je stvarna i izgledna, nikad bliža. Sada je konačno sve na nama samima, na navijačima i članovima. Nema izgovora i alibija, nema opravdanja. Godine priprema došle su pred realizaciju i sada jednostavno više nema natrag. Prikupljanjem potrebnog iznosa konačno i za svagda se rješavamo ovisnosti o politikantima iz različitih opcija, ali i sitnih mešetara, špekulanata. Koliko je velika i značajna ova priča sudit će generacije koje dolaze, no i sada je dovoljno pogledati medijske izvještaje kako bi se shvatila veličina. Priča o Našem Hajduku, na jedan ili drugi način, došla je do naslovnica i udarnih termina. Ono što je do prije nekog vremena bilo svedeno na forume i društvene mreže postalo je mainstream. Sada o navijačima kluba s juga pišu i najveći mediji. Nakon godina zaobilaženja i ignoriranja sada slijede analize. Opterećeni vlastitim ideološkim potkama mnogi se još ne uspijevaju osloboditi okova lijevog ili desnog koncepta koji dominira hrvatskim političkim, ali i medijskim bićem. Prateći priču iz takvih, često uskih, perspektiva pokušavaju sjajnu sportsku i aktivističku priču svesti u ono što ona nije i nikad neće biti – još jedna lijeva ili desna konfuzija hrvatske demokracije. Dok jedni prozivaju za huliganizam i orjunaštvo, drugi napadaju nacionalizam i totalitarni duh. I možda se negdje u tom napadu s dva suprotna pola hrvatske političke i medijske scene krije i priznanje projektu. Izdići se iznad gliba vlastitog okruženja i dominantnih obrazaca razmišljanja uspjeh je sam po sebi. I dok Vrbanović prijeti da će pisati FIFA-i jer su predstavnici navijača kao vlasnici dijela kluba odbili dati legitimitet ovakvom Savezu, pokazujući i na taj način vlastitu pogubljenost (ili možda prve naznake panike?), dok ugledni kolumnisti pokušavaju relativizirati uspjeh članskog modela naša priča ide dalje i više se ne može zaustaviti.
Edo Zdravković
