Postoje trenuci kad je čovjek lud. I navijači Hajduka to moraju naučiti. Jer, sve nas ovaj klub pegla 0-24 pa nam se onda zna zalomiti da nekome zamjerimo što eto…
Ma, ekipa, da se zaustavim. Mamuran sam. Jako. Bio sam na Biloj noći u Zagrebu. Vidio sam što Hajduk znači u metropoli.
Vidio sam i razinu taštine. Hajduk je postao primamljiva udavača. E sad, za ovo moram ući u osobno.
Bojan me upoznao sa Žanom. Ima tome godina, a oni koji znaju će potvrditi – Žan je bio jedna od najdepresivnijih ljudskih pojava. Zvao me je Superpiksi zbog emaila, jer je takav. I da, ja ovako šugav i neemotivan van Hajduka sam plakao tamo na Lovrincu.
S njim sam jednu stvar, ako ništa, otkrio u životu. Ego moraš staviti u drugi plan. Žan Ojdanić, veteran tribine još s kraja osamdesetih, The one, nikad meni nije isticao gdje i što je bio, i zašto ja nisam bio. Dapače, uvijek je isticao da se ljubav ne mjeri ni gostovanjima ni ičim. ‘Il imaš, il’ je nemaš. Samo dvije stvari su bile bitne u to vrijeme. Voliti Hajduka i moći suspregnuti ego. Zbog kluba.
Zbog toga, osobno mogu reći da ću pokušati primiriti svakog onog tko ego stavlja iznad ovog kluba. Pa makar glavom u zid lupao zbog toga. Nikog od onih koji su gradili ovu priču nije lupao ego. Dapače. Pa, mislim onda da ni dalje ljudi nemaju pravo na to.
Uvijek će mi slika tog čovjeka na ulasku u Krom ostati u glavi. Dok me lupa po ramenu i viče “Superpiksi”. Ako ništa, zbog toga ću urlikat svaki put kad nasmrdim ego. A znate, i vama isto preporučam. Jer ego je jedino što nam, na kraju priče, prijeti.
Stanislav Mamić Piksi
