Hajduka još nismo imali priliku pogledati na Poljudu ove sezone. I kako stvari stoje u trenutku pisanja ove kolumne to i nećemo moći prije 12. kolovoza i susreta sa Slavenom. Što zbog Ultre, što zbog rasporeda prvenstva i nesretne UEFA-ine kazne bijeli su tako ostavljeni bez mogućnosti da ostvare pravu prednost domaćeg terena. I možemo biti relativno zadovoljni, hajdučka ekspedicija sa putovanja donijela je solidne rezultate. Uz dvije pobjede protiv Bugara, pobijeđena je i Lokomotiva na Maksimiru, a 0:0 protiv Brøndbyja u Kopenhagenu svakako može ući u rezultatsku kategoriju pozitivne nule. Srpanj na izmaku donio je samo jedan pravi kiks i podbačaj splitske momčadi. Prošlotjedni susret u Zaprešiću protiv Intera u kojem smo vidjeli dva potpuno različita lica bilih u dva poluvremena jasan je pokazatelj koliko je još posla pred Carrillom i suradnicima. Još uvijek nedostaje mirnoće, sigurnosti i automatizma kako bi se mirno priveo kraju susret u kojem ostvariš jasnu dominaciju sa pregršt prilika. Greške su sastavni dio sporta, posebno one pojedinačne, ali potrebno ih je svesti na minimum i momčad osloboditi crnih rupa, oscilacija i psiholoških padova kakvim smo svjedočili na ovom susretu. Mirnoće i sigurnosti nedostaje i u realizaciji, zbog kojih je na poluvremenu bili „samo“ 0:2, ali i tada, kada promašuješ, ekipa mora sigurno odraditi. I ako išta tražimo od Katalonca Joana i njegovih pulena onda je to da ovakve i slične utakmice, protiv objektivno slabijih protivnika, mirno i sigurno privedu kraju. I zato s nestrpljenjem očekujemo susret u Vinkovcima protiv Cibalije u nedjelju i reakciju momčadi nakon povratka iz Danske. Bez različitih alibija, umora zbog ritma četvrtak-nedjelja, iskreno i nedvosmisleno zanima nas samo pobjeda pored Bosuta. I koliko god nas, navijače, ali i klupske financije mučila kazna UEFA-e, zbog koje ćemo Brøndby ugostiti na tužnom i sablasno praznom Poljudu u ambijentu koji će biti sve doli nogometni, čini mi se da će ovog puta igračima biti skinut dio pritiska krcatog stadiona. Sjetimo se samo Libereca ili Maccabija iz lanjskih sezona kada euforija tribina nije pomogla niti malo da momčad na terenu ostvari željeni učinak. Koliko god energije proizveli, koliko god se trudilo 30 000 fanatika na okukama splitskog stadiona tvoreći južnoamerički ambijent, na kraju dana sve ipak ovisi o treneru i njegovim igračima. O onome što su oni kadri sprovesti u djelo na zelenom i obnovljenom travnjaku, baš kao što to mnogo puta nismo bili u stanju zbog nedostatka kvalitete, nekad nogometne, a ponekad sasvim jasno mentalne pripreme. Ovog puta neće biti pritiska i očekivanja, klasična ljetna euforija praktično i ne postoji. I kako god susret sa Brøndbyjem završi sezona nam neće i ne smije stati u tu jednu utakmicu. Previše smo puta u bližoj prošlosti nade polagali u jedan ishod, u jedan prolaz i jedan promašeni jedanaesterac nakon kojih bi slijedio pad. Ozbiljnost struke i kluba pokazat će se u kontinuitetu, u pristupu malim utakmicama i prvenstvu bez obzira na ishod jednog susreta.
Edo Zdravković
