Još jedna razočaravajuća partija
Mislim da je Charles De Gaulle jednom prilikom rekao: „Za pojedinca gubitak nade znači početak umiranja.“ Valjda je to jedna od najgorih stvari koja može zadesiti pojedinca, da izgubi onu vjeru u bolje sutra. Još je gore kada užasan osjećaj beznađa i depresije zahvati cijele skupine, a razočarenje zamijeni entuzijazam. Upravo nekako tako bi se dalo opisati stanje hajdučkog puka nakon novog, uistinu lošeg i bezidejnog izdanja protiv Slaven Belupa na Poljudu.
Očekivali smo nakon pobjede u Zaprešiću koračić naprijed, a surova stvarnost nas je po tko zna koji put udarila u glavu i pokazala svu igračku limitiranost igrača sa Poljuda. Mučno je bilo gledati momke u bijelom na sablasno praznom stadionu kako ne znaju kako napasti gol protivnika ili iznijeti loptu. Kopić je održao nogometnu školicu Joanu Carrillu, pokazavši da za smislen nogomet ponekad ne treba ići predaleko. Nažalost za to je i dalje potrebno gledati neke druge ekipe, što je posebno značajno, i one značajno jeftinije od naše.
Možda je problem što to previše želimo i sanjamo. I što su nam u pripremama igrači dali nadu, a onda je u nastavku prvenstva okrutno oduzeli beskrvnim i bezidejnim predstavama. Sanjali smo napredak, sanjali smo igru, poneku pobjedu, a onda smo iz utakmice u utakmicu proljetnog dijela bivali suočeni sa stvarnošću. Oprezne, bezidejne, sterilne i jalove nastupe najradije bi zaboravili, prespavali i preskočili. Promjene na stručnom planu zasad nisu donijele nikakav pomak, igra je blago rečeno loša, bodovni saldo još i gori. Osjećaj koji se ponavlja iz sezone u sezonu kako jedva čekamo kraj još jedne sezone bez učinka boli više i od lošeg nogometa i nikakvih rezultata.
Nažalost pod sjenom neuspjeha prvog tima ostat će i praktično osvojen naslov „Bekavaca“ i napredak u omladinskoj školi, koji su (još uvijek) najbolji odgovor kampanilizmu veterana i dijela domaćih novinara medija.
Slobodna Makarska
Baš kako su im problem treneri koji nisu iz Splita medijski partner splitskog kluba nastavlja sa svojom politikom dovođenja u vezu skoro svakog negativnog pojma sa Hajdukom. Što drugo promisliti kada se na članak o Kerumovom nećaku i navodno pronađenom arsenalu oružja kod njega nalijepi slika sa Hajdukovim šalom? Nevjerojatna je ta potreba da se i na ovaj način Hajduk i njegovi navijači implicitno dovode u vezu sa nasiljem. U modernom svijetu nema jače sile ili moći od one koja upravlja javnim mnijenjem. Masovni mediji, mainstream tiskovine djeluju na nas skoro neprestano. Njihov utjecaj počinje od najranijeg djetinjstva i nastavlja se kroz cijeli naš život. Odavno je kazano da u modernoj demokraciji ljudi sa sposobnošću oblikovanja javnog mnijenja su oni koji posjeduju pravu moć. Masovni mediji oblikuju našu predodžbu o svijetu i govore nam izravno i neizravno, što da mislimo i kako da shvatimo događaje oko sebe pa tako i kad lijepe slike momka sa Hajdukovim šalom na naslov o arsenalu oružja.
Odlaziti u povijesne ili inozemne primjere vrišteće medijske propagande bilo bi uistinu suvišno kada u svakodnevnom sportskom novinarstvu vidimo toliko senzacionalizma, pristranosti i poruka koje svjedoče o posvemašnjem porazu medijskih ideala. Ne vraćajući se na ljetošnje događaje i huliganski teror izbor jedne slike na članku iz crne kronike još je jednom „suptilno“ sugerirao kako tumačiti događaje i pojave. Propaganda je nažalost odavno pala na plodno tlo i u Dalmaciji. Kako se onda čuditi da u Makarskoj, jednom od „najžešćih“ hajdučkih krajeva, igrače Hajduka napadaju jer im klub vode orjunaši?
Glupost i idiotizam tih nekoliko junaka sa makarskih tribina posljedica je između ostalog i medijske politike. Uostalom zbunjenom stadu najlakše je skrenuti pozornost sa stvarnih problema i društvenih procesa na strah od povampirenih navijača. O Gazdi domaćeg nogometa i pravim problemima ionako će tek početi pisati kad spomenuti padne…
Edo Zdravković