Usporedbe bivših igrača sa sadašnjim dio su kulture sporta, a prisjećanje na stara vremena, bilo da pričamo o igračima, utakmicama, taktici ili navijačima neizostavni su dio svakog društva. Ima nešto privlačno u tim raspravama bez kraja, povratku u prošlost, posebno ako ste bili tog dana tamo. Koliko god događaj bio podložan vlastitom doživljaju i tumačenju istog neke će utakmice i susreti izazvati koloplet emocija kod većine, vratiti ih u prošlost. No ne radi se samo o nostalgičnom i melankoličnom povratku u povijest, neke su utakmice postale pravi spomenici svog vremena, bile su okidači promjena. Neke su utakmice bile posebnije od drugih zbog svega što se odigralo i uslijedilo.
Sada već daleke 2009. godine jedne je hladne i burne večeri s poljudskog krova na stadion letilo tisuće i tisuće papirića. Papelitosi su zabijelili travnjak, početak utakmice je kasnio 18 minuta, a 40 000 gledatelja na prepunim tribinama stvorilo je ambijent južnoameričkog stadiona. Vjerojatno je te večeri i slavna Bombonera mogla pozavidjeti Poljudu na čudesnom ritmu i ambijentu. Nedoživljen i neponovljen na ovim prostorima. Hajduk je poveo na samom isteku prvog poluvremena, Andrić je srušen na rubu kaznenog prostora. Udarac je zaustavio Calello u vratarevom stilu pa je sudac Bebek pokazao na bijelu točku. Nikola Kalinić je sigurno realizirao najstrožu kaznu, a na konačnih 2:0 postavio je sjajnim udarcem Ibričić na početku nastavka. Do kraja susreta vidjeli smo nekoliko žutih i dva crvena kartona. Bili su pobijedili rivala, zasjeli na vrh ljestvice, a onda je uslijedila kanonada iz Zagreba. Propagandni rat, na kojeg su naivno nasjeli tadašnji Hajdukovi čelnici, rezultirat će, između ostalog, i dozvolom za igrače u plavom da igraju rukom na Poljudu bez kazne u vlastitom kaznenom prostoru.
Uslijedila je kanonada sa stranica zagrebačkih tiskovina, organizirale su se emisije, Mamić je gostovao na nacionalnoj televiziji, naglašavao opasnost od papirića, koji su mogli „iskopati oko“ nekom od igrača. Mediji su prenosili histeriju i zagrebačke zahtjeve za stranim sucima, a Hajdukovo je čelništvo naivno zgrizlo ješku. Dok je Mamić nekažnjeno komentirao suđenje u javnosti i vršio pritisak na suce Fiorentini i Peroš su izražavali vjeru u poštenje domaćih djelitelja pravde. Pobjeda u poljudskom grotlu, pred veličanstvenim auditorijem, nije donijela naslov. Hajduk je ispao naivan u borbi sa gospodarom domaćeg nogometa, koji je uspio u svojim planovima. A nama, nama su, unatoč izjavama tadašnjeg predsjednika uslijedili dani borbe za goli život…
Kad promislim što smo sve uradili u minulu godinu dana onda sam više nego zadovoljan. Od početka preoblikovanja do danas, mi smo sasvim stabilizirali klub i postavili ga na zdrave osnove. I to su oni pravi trofeji!
U to smo vrijeme svjedočili nevjerojatnoj lakoći trošenja 80 milijuna kuna iz klupske blagajne, da bi se u maniri kockara odlučili zaigrati. Daj „duplo ili ništa“ i zadužiti se za još 80. Propast je dolazila brzim korakom. Samo dvije godine poslije iz Nadzornog odbora će izići i Tomislav Mamić, navodno nezadovoljan gomilanjem dugova i činjenicom da klub u to vrijeme nije imao čak ni planirani budžet. Hajduk je nezaustavljivo klizio prema dnu, vođen čudnom poslovnom logikom preplaćenih igrača i transferima iz zone sumraka. Te je 2009. godine klub od članarina zaradio – 7.500kuna! Nestvarno loši poslovni rezultati kluba, kojeg je na tribinama te večeri gledalo gotovo 40 000 ljudi bilježili su se na svim poljima.
Utakmica odigrana te hladne i burne večeri u veljači označila je prekretnicu za sve sudionike. Hajduk je unatoč pobjedi na zeleno-bijelom travnjaku izgubio rat. Naivnost i rasipništvo bez osnove doveli su nas na rub propasti.
A suci su definitivno naučili da događaje na terenu treba promatrati iz neke druge perspektive…
Edo Zdravković
