euforije. S prvim potpisanim pojačanjem, manje ili više povoljnim ždrijebom ili bilo kakvim drugim podražajem, ma kakve prirode on bio. U trenutku se složi šampionska momčad, mašta se o proslavi titule, a Europa samo što se nije poklonila Majstoru s mora. Okidač nerijetko i nije potreban, ljetna euforija nas prati i opere uvijek iznova i bez iznimke. Redovi za pretplate, očekivanja navijača koja možete gotovo opipati i osjetiti sastavni su dijelovi euforičnog spektra, koji se onda brzo i bez najave (a uvijek i bez iznimke) pretvara u histeriju i/ili depresiju. Samo jedan krivi potez perom, samo jedan igrač koji dođe okrene stvari naglavačke, jedan promašeni penal. A uslijedi li još loša utakmica u pripremama budite sigurni da će sav energetski potencijal sabijen u euforičnom raspoloženju promijeniti pol i u istom trenutku postati najdestruktivnija sila ovog dijela svijeta. Slično kao što u klimatologiji imamo sve kraća proljeća i jeseni, a duža razdoblja sušnih i vrućih ljeta te hladnih i oštrih zima, prosječnom Hajdukovom navijaču euforija, histerija i depresija temeljna su stanja svijesti, obilježja hajdučke ličnosti između kojih su prijelazi gotovo nepostojeći. Ako i uspijemo pronaći taj skriveni i kratkotrajni pojavni oblik, to blago i uravnoteženo stanje ono je rezervirano za malobrojne među nama. Emocionalni ekstremizam na hajdučki način posljedica je našeg podneblja, društvene stvarnosti, ali i specifičnosti ovog kluba i njegovog puka. Kod nas je sve sudbonosno, važno i bitno, posljedično žestoko emotivno. I nije lako izdržati ovaj hajdučki roller coaster, te silne promjene emocija u kojem smo u jednom trenutku na vrhu, a onda se strmoglavimo brzo i nezaustavljivo, a oboje bez nekog realnog poticaja. Psiholozi bi u svemu vjerojatno prepoznali traumu i posljedično ekstremno reagiranje na podražaje, a euforija i depresija samo su dva lica iste medalje, koja se smjenjuju u beskonačnom nizu. A naše traume su stvarno velike i snažne. Gdje god da pogledaš u zadnjih 20 i kusur godina ovaj klub je nudio samo pelin i gorčinu, stvarne poraze i ne samo one nogometne. Više od izgubljenih utakmica boljeli su nas porazi smisla i razuma, kojih je u klubu bilo na pretek. Udarci neradnika i nesposobnjakovića svodili su nas na razinu provincijskog, malog kluba. I ne, nisu svi problemi bili posljedica manipulatora iz nacionalnog nam Saveza ili gospodara domaćeg nogometa. Veliki dio traume uzrokovali smo sami sebi, klub je bio prepušten nesposobnim i nedovoljno kvalitetnim ljudima. Samim time je bilo razumljivo da smo bježali u svijet mašte i iluzije, Hajduk nam je nudio nikakvu stvarnost. Klub koji bi se u predsezoni pretvarao u najboljeg prodavača nade. Danas napokon imamo priliku utjecati na događaje oko sebe i unutar kluba. Izborivši se za demokratske principe u klubu konačno možemo preuzeti odgovornost za klub kakav želimo. I koliko god nam godio povremeni osjećaj opijenosti i maštanja o sreći, koliko god nas utakmice, pripreme ili pojačanja vodili do granice izdržljivosti ili ludila ako baš hoćete, na kraju dana imamo jedino stvarnost i vlastitu odgovornost za ono što se događa. Baš kao i na osobnom primjeru, kao članovi kluba, koji su postali suvlasnici voljenog kluba jedino smo i isključivo sami odgovorni za buduće pobjede i buduće poraze. I pri tome ne mislim uopće na one nogometne, trenutne. U životu se stvari ne događaju same od sebe, ciljevi se neće ostvariti ako se sami ne potrudimo. Ne postoji čarobni put do raja, sve što stvaramo, stvaramo sami. Neovisno o trenutnom rezultatu, utakmici ili prolazu. Stvaramo za sva vrimena!
Edo Zdravković
