Smjena godine mnogima predstavlja prigodu za nove početke, simbolično prihvaćanje koncepta da ćemo odjednom preko noći valjda postati bolji ljudi, baviti se stvarima koje nas eto, nasušno zanimaju ali ne toliko da se njih prihvatimo bilo kad tijekom godine, već se – kao studenti dok trebaju krenuti učiti neko nezanimljivo štivo – ravnamo po principu “punog sata”.
Nekako tako i Hajduk ulazi u novu godinu, gdje je nakon nekoliko mjeseci s trenerom Pušnikom uvidio da plan zapravo i ne funkcionira, iako se nije silom prilika pričekao puni sat da se krene u novi početak. Katalonac Joan Carrillo je iz drugog pokušaja ustoličen kao šef struke Hajduka, preuzevši momčad kojoj je nasušno potrebna sustavna promjena paradigme; a u kojoj – suprotno uvriježenom mišljenju – leži određeni potencijal, ponajprije za izgradnju dugoročnog sustava igre.
Jedna od rijetkih stvari koja i dalje objedinjuje sve razine nogometa, od one elitne pa sve do amaterske razine je ljepota u njegovoj nepredvidljivosti. I dalje ne postoji savršen plan ni način za njegovu egzekuciju. Vanserijska skupina individualaca objedinjena u jedanaestorku na terenu ne garantira ništa, kamoli unaprijed pripisane pobjede i titule. Vanserijski trener s vrhunskim CV-om sam po sebi nije nekakva Deus ex machina, koja svojom pojavom čudesno sredi stvari bez obzira kakvo je stanje “među smrtnicima”. Nogomet je u svojoj srži društveni koncept, i kao takav zavisi o čitavom nizu faktora, varijabli i okolnosti; pa i sreće, u određenoj mjeri i u određenim poljima. Drugom riječju, ne postoje jedinstvene čudesne formule za uspjeh. U okruženju u kakvom Hajduk egzistira, mnogi bi htjeli da nije tako.
Sam Hajduk je ideju da navedeni čarobni štapić ne postoji prihvatio prije pet godina, kada su takvi čarobni štapići zvani politika i partikularni interesi svi redom pucali napola, a čarobni prah koji je iz njih izlazio ogolio se tek kao najjeftiniji trik iz rukava onih prevarantskih šibicara s tržnica. Iluzija će zauvijek ostati iluzija u očima naivnih, ali se istovremeno pojavila objektivna kritična masa, koja je shvatila da jedino radom, metodičnošću i vizijom drugačiji projekt može uspjeti. Pet godina nakon, projekt je prerastao u društveni pokret. Sada, isti princip konačno treba primijeniti na sportski segment kluba; dio koji je pod najvećim povećalom javnosti.
Zapravo i nije nelogično da je Hajduk prošlog ljeta odlučio riskirati sa slatkorječivim galvanizatorom poput Marijana Pušnika, nauštrb odmjerenog analitičara Joana Carrilla. Jedan od najvećih, duboko ukorijenjenih problema momčadi Hajduka leži u određenom konformizmu unutar svlačionice. Ukoliko ne pucate na naslov prvaka – što Hajduk zbog objektivnih unutarnjih, ali i vanjskih faktora još uvijek nije u stanju – za određeni cilj i plasman u ovakvoj nogometnoj ligi zbilja ne treba mnogo. Svjedoci smo mnogih igrača koji su u HNL-u odigrali zapažene uloge, ali po odlasku u bolje sredine jednostavno bivaju pregaženi od strane konkurencije – i to ne nužno neuhvatljive. Međutim, Hajduk integralni problem zapravo ima u pristupu i u radnoj etici, a tek onda u manjku sustava igre. Rijetko se situacija gleda tako objedinjeno, ali kada se detektira na ovaj način – tek tada shvatimo punu dimenziju odakle treba krenuti. Tu dolazimo do pitanja: što je bilo prvo u gradnji autoriteta – pristup tiranina ili pristup prenesenog znanja?
Odgovor smo zapravo i dobili u eliminacijskoj formi. Pušnikov pristup, baš kao i kod nekih malo daljih prethodnika, počivao je na imidžu “strogog oca”, trenera koji autoritet gradi čvrstom rukom i naizgled manjkom kompromisa; nešto nalik onim trenerima starog kova. Njegov angažman je zapravo sugerirao da je službeni Hajduk ispravno detektirao gore spomenuti problem u pristupu igrača, koji se uglavnom svodi na manjak profesionalnosti. Prosječan igrač zaista uz pravi pristup može djelovati za čitavu klasu bolji, samo ako ga se uvjeri da manjak znanja može kompenzirati viškom rada i prihvaćanja ideja. Pušnik je sve karte bacio na jednu metodu, ali morao je i on znati da mu šanse u startu za to nisu bile najbolje.
“Ne mogu reći da je bio posebno strog, ali nikad nije bilo problema s disciplinom. Ponašanjem i autoritetom znanja se nametnuo među igračima. Svi su ga slušali i poštovali.rdquo;
Ovim riječima novog jeHajdukovog trenera opisao Dinko Trebotić, bivši Hajdukovac kojeg je Carrillo vodio u mađarskom Videotonu, klubu kvalitativno sličnom današnjem Hajduku. Upravo je druga rečenica ono što bi zapravo trebali naročito notirati i na tome graditi zalog za optimizam. Pristup tiranina mekog srca pao je već nekoliko puta u recentnoj Hajdukovoj povijesti struke; a ono što danas u svijetu nogometa radi razliku je upravo spomenuti autoritet znanja. Njime šanse drastično povećavate, toliko da i od relativno sasvim prosječne ekipe kao što je bio njegov Videoton, kojoj su nositelji igre bili između ostalih za HNL nedovoljno dobar Trebotić, rudimentarni napadač Nikolić i veteranski stoper Juhasz, kojeg će kroničari Bilih pamtiti iz onih ogleda sAnderlechtom u Europskoj ligi 2010., za koji je tada nastupao, izvučete maksimum opipljiv rezultatima i uspjehom.
Neovisno o vlasničkim konotacijama mađarskog kluba, upravo je ta njegova četverogodišnja epizoda u Videotonu relevantan pokazatelj što bi trebali očekivati od njega. Klub je to koji je siromašniji igračkim rješenjima od današnjeg Hajduka, i gdje je uz Paola Sousu – talentiranog trenera u kontinentalnim okvirima – prvo počeo graditi uspješan projekt, a zatim ga i sam održavao. Filozofijom igre Carrillo očito ne teži izrazito revolucionarnim idejama, ali tendencije da se igra vodi iz zadnje linije je postulat koji je ugraviran u koncept moderne igre – gdje je vjerojatno savjet ili dva pokupio iz vremena kada je radio s jednim od najprogresivnijih mladih trenera današnjice, Tottenhamovim Mauriciom Pochettinom – a koji mu zbog stanja iste stoji kao najveći izazov na početku karijere u Hajduku. Jesen nam je pokazala kako manjak strukturirane igre i ideje rezultira posvemašnjim kaosom među igračima, kako na psihološkoj razini (Šimić), tako i na tehničko-taktičkoj razini. Ako kroz čitavu jesen ne razvijete stil igre, i to sa sasvim pristojnim kadrom s kojim po prvi put u više od nekoliko sezona Hajduk ima mogućnost rotacije, onda nije ni čudo što vam glavni kreativci poput Hamze, Kožulja i Vlašića nemaju ideju što s loptom kad je dobiju u noge. Hajduk pod Pušnikom nije imao ni natruhe zamisli kako graditi igru u posjedu, a izostankom kretanja igrača u protivničkoj polovici lišeni su stvaranja bilo kakvih koridora, kako se to već nekoliko puta lociralo. Ali ako je Carrillo po svom priznanju sustavno pratio igru i igrače, logično je onda vjerovati da mu nije bilo teško notirati te probleme i tako uštedjeti na vremenu.
Njegov je dakle prvi i osnovni zadatak primjena autoriteta znanja, kojim će zatim uvjeriti igrače da imaju razloga dati maksimum za provođenje suvislih ideja, što automatski rezultira podizanjem njihove kvalitete igre. Na tim temeljima je onda kudikamo lakše implementirati bilo kakve nove zamisli i steći povjerenje igrača da zaista znate što od njih očekujete i kako ih prikazati boljima nego što to zaista jesu.
Ima li Hajdukrazloga vjerovati da je u novoj godini i s novim trenerom dobio prigodu za još jedan nov početak? Po svemu sudeći da. Dobio je stratega koji pedigreom, ali još važnije i pristupom sasvim odgovara dijagnozi problema na travnjaku i u svlačionici. Naravno, kako sam to već i spomenuo, ništa u nogometu nije sigurno, pa tako ni to da će – viziji unatoč – njegove metode biti uspješne u ovako delikatnom kontekstu poput onog Hajdukovog. Baš kako je prije pet godina odabran put obnove kluba bez preskoka, po principu rada i metodičnosti, uza sve greške koje putem dolaze, radije nego prevarama i silom, onda je valjda cilj i da ta načela njegovi navijači vide i u radu s igračima.
Juraj Vrdoljak
