Kako bijaše na početku..

17.10.1990. sasvim sigurno spada u najveće dane hrvatskog sporta. Dan je to kada je nogometna reprezentacija Hrvatske odigrala prvu službenu utakmicu od proglašenja neovisnosti. Mjesto radnje je zloguki Maksimir koji je pet mjeseci prije toga služio kao balkanska Pitija, najavivši strahoviti rat koji je zahvatio zemlju. Utakmica nije bila glamurozna za nekog “sa strane”, jedva se skupilo 14 igrača, Boban, Bokšić, Šuker i Jarni imali su obveze u mladoj reprezentaciji Jugoslavije, Asanović je jedva uvjerio čelnike Metza da se događa nešto bitno, veliko i da on želi biti dio toga.

Bez obzira na te neobične okolnosti pod kojima je utakmica odigrana, bez obzira na njenu revijalnost i činjenici da se mnogo više pažnji posvetilo nacionalnom zanosu na tribinama, nego događajima na samom terenu, tog dana otpočela je jedna velika ljubavna priča. A za nogometne ljubavne priče nema bolje platforme od ove,GPBmdash;a. Ova priča zaslužila je jednu retro analizu. Bez obzira na to jeste li nogometni fanatik, povjesničar, nostalgičar ili vam je nekim drugim kanalom i afinitetom podvaljen link na kojem se nalazite, pročitajte kako je izgledala toliko često spominjana, a nikad analizirana, epska utakmica.

Sastav kojeg je izbornik Jerković izveo na teren od onog što je uspio skupiti po domaćim i stranim nogoloptačkim pašnjacima glasi: Ladić, Dražić, Vulić, Kasalo, Peršon, Čelić, Asanović, Shala, Mlinarić, Cvjetković i kapetan Kranjčar. Ovako su otprilike izgledale početne postavke na terenu:

Formacije se ovdje moraju uzeti s još više rezerve no inače, s obzirom kako je ipak riječ o prijateljskoj utakmici, a posebno s obzirom na kadar koji se odazvao. U njemu je bilo mnogo igrača sličnog profila i navika na istim pozicijama pa su poneki morali igrati izvan svoje komfor zone. Također, radi se o ekipi koja je prvi put zaigrala skupa, a nepostojanje mehanizama u igri nužno vodi krpanju, improvizaciji i sili drugih pojava zbog kojih je jako teško definirati taktičke uzorke i jasno im dati ime. Ali, probat ćemo.

Hrvatska u obrani

Hrvatska se branila u nekakvih 4 4 2, s vrlo duboko postavljenim linijama mdash; to je najefikasniji način za odigrati obranu kada se ekipa ne poznaje dovoljno mdash; maksimalno se pasivizirati, ne riskirati i čuvati prostore između linija. Tako je to i izgledalo kroz cijelu utakmicu:

Vidimo kako je hrvatska prednja linija tek na centru. Amerikanci su igrali s 3 igrača otraga i dva beka, i baš su te bekove koristili za prijenos lopte i njezino iznošenje mdash; Hrvatska se jako gusto postavljala u centralnim zonama pa je jedino na bokovima bilo malo mjesta, i to uvijek samo prije polovice terena.

Kada bi suparnički napad otišao dalje, ovako je to izgledalo:

Mnogo igrača iza lopte, napučavanje sredine terena i tjeranje Amerikanaca na brza rješenje s boka koja bi završila duelima u kojoj su domaći igrači na konto brojnosti bili u prednosti.

Ta dva osnovna principa u obrani: pasivnost (duboko postavljene linije) i zgušnjavanje sredine terena se odlično vide u ovoj situaciji:

Hrvatska se u obrani zadnje trećine terena zgusnula s 7 igrača u 10 metara po dužini i malo manje širini terena, pa je Amerikancima onemogućen prostor za dati dubinski pas ili kombinaciju kroz sredinu terena. U igri koja nije obilovala maksimalno striktnim taktičkim zahtjevima, ovo je bila konstanta sve do zadnjih 20mdash;ak minuta kada je Hrvatska izranjavana izostancima i ozljedama fizički totalno pala i dozvolila SADmdash;u velik prostor, pa posljedično i pristojan broj dobrih šansi .

Zadnja linija igrala je dosta rigidno mdash; bez preuzimanja i izletavanja s pozicija, s tim da je Kasalo prihvatio ulogu liberomdash;stopera mdash; on je bio taj koji je po potrebi stajao 5 metara dublje ne bi li stigao na lopte u prostor iza leđa ostalih braniča ukoliko se ofsajd nije mogao namjestiti (a jako je riskantno inzistirati na njemu u kontekstu ekipe koja nije uigrana).

Ovdje vidimo jedan američki pokušaj tranzicije:

Ovdje su Amerikanci uspjeli izbiti loptu koju je prihvatio njihov veznjak koji ima sve vrijeme svijeta da pokrene kontranapad. On se odlučuje na direktnu opciju i dijagonalu, međutim:

Hrvatska već ima tri igrača na zadatku. Vulića i Peršona koji pravilno i brzo zatvaraju stranu, te Kasala 10 metara dublje koji služi kao sigurač. 2 ili 3 na 1 situacija u tranziciji je sjajna brojka, i svjedoči dosta o tome kako se pozicionirala obrana.

Vulić je imao problem na toj strani, i Amerikanci su jedno vrijeme nastojali to iskoristiti. Naime, kako je ispred sebe imao Shalu koji je često mijenjao stranu pa nije uvijek držao blok ispred njega a on sam je imao mnogo više prostora od Dražića na lijevoj strani, ostajale su rupe između njega i Peršona u koje su gosti gurali dubinske i dijagonalne rupe. Kao ovdje:

Osim jedne sjajne šanse koja se izrodila na taj način, ipak se dobro izgurala takva slabost.

Vuliću je najteže bilo naći pravu frekvenciju s ostatkom obrane mdash; morao je pokriti najveći prostor, često nije imao pomoć ispred sebe, a kako je strahovito mnogo pomagao Peršonu da dupliraju Eichmanna, događalo mu se da ostane previše centralno pa američki bek ima dosta prostora uz samo aut liniju.

Jedan čovjek, iako su Peršon i Kasalo odigrali sjajne utakmice i dobili pregršt duela, bio je najbitniji kotačić u balansu ekipe i onaj koji joj je i u ovakvim uvjetima davao kakvu takvu strukturu mdash; Drago Čelić.

Neumorna trka u oba pravca kojom je djelovao kao Duracell zeko u odnosu na okolinu, bila je jako korisna. U trenutku kada bi se stoperi nećkali trebaju li iznijeti loptu i riskirati protuudar, on bi se bukvalno u šprintu vratio tih 15mdash;ak metara i otišao im iza leđa, dajući signal da on ostaje kao osigurač, a oni mogu pokrenuti napad. Nije se događalo često, ali Amerikanci su stajali slično, u dubokoj zoni, pa su braniči jedini i imali pravog vremena na lopti.

Primjer:

Vulić ima loptu, Čelić je ispred njega i prepoznaje da u slučaju njegovog povlačenja Vulić dobiva prostor i osiguranje iza leđa da povuče napad, pa to i radi:

I sada Vulić može aktivnije sudjelovati u igri, bez straha da je defenzivna četvorka ostala s igračem manjka.

U par slika pojašnjenje njegovih zadataka, ali ujedno i utjelovljenje onoga kako je ekipa igrala:

U trenutku kada netko od ostalih kreatora preuzme igru, on im uvijek prilazi i povlači im se iza leđa kako nikad ne bi po eventualnom gubitku lopte ostao iza nje. Ovdje ga Asanović slučajno pogađa, lopta se odbija Amerikancima, a Čelić se povlači i:

Za sobom vuče ostatak vezne i prednje linije. Na ovaj način obrambena četvorka je uvijek u njemu imala protekciju ispred sebe i baš nijednom na utakmici suparnik nije ušao u taj prostor među linijama s loptom, vrhunski ga je zatvorio i bio daleko najdiscipliniraniji čovjek na terenu.

Ovdje:

Vidimo da ostaje sam na velikom prostoru, baš između linija, ali uspijeva izaći na kraj sa situacijom, i agresivnim duelom otima loptu. Sve ovo je napravio bez da je napravio prekršaj u 90 minuta, iako je kriterij bio izrazito strog!

To je otprilike defenzivna postavka bila u ovoj utakmici. postojana zadnja linija, predator i univerzalni pomagač Čelić, pristojno discipliniran ostatak ekipe. Meki trbuh i problemi bili su kanal između Vulića i Peršona iz gore opisanih razloga, a značajan pad uslijedio je zadnjih 15mdash;20 minuta uslijed fizičkog pada i igre s praktički desetoricom igrača budući da se Židan ozlijedio i statirao do kraja utakmice.

Hrvatska u napadu

Hrvatska je u napadu bila manjemdash;više mdash; čista improvizacija. Prednji dio se čak solidno rotirao, mijenjao strane , Cvjetković je živio na rubu ofsajda i pokušao pogurnuti Amerikance prema njihovim vratima, ali kretnje nisu bile sinkronizirane i smislene s jasnim ciljem stvaranja viška na nekom dijelu terena. Jako puno se oslanjalo na individualnu klasu i mogućnost driblinga Asanovića i Mlinarića, koji su imali brojne slalome kroz suparničke redove.

Igra se uglavnom centrirala na njima dvojici, što je značilo da je lijeva strana napada bila kudikamo aktivnija mdash; tu je Mlinka bio na krilu a Asanović stalno prilazio. To je imalo reperkusije po postavljanje zadnje linije, evo o čemu pričam:

Dražić se s lijevog beka u gradnji napada povlačio de facto na dodatnog stopera pa je Hrvatska igrala otraga dosta vremena s tri igrača kad bi bila u posjedu. Baš zato što je igra bila centrirana lijevo, tamo se više lopti i gubilo, pa je Dražić morao ostajati kao dodatni branič koji bi pokrpao tako stvorene rupe i braniti zonu iza njihovih leđa.

S druge pak strane, Vulić je često imao mnogo više prostora mdash; Shala je bio lutalica i često bi prelaskom u špicu ili na drugu stranu terena oslobodio prostor na cijelom desnom boku u kojeg bi utrčao Vulić. Nije bilo konkretnog ofenzivnog inputa i bilo je vidno da se radi o improvizaciji, ali Vulić je bio dosta ofenzivniji od Dražića u postavljanju:

Nekoliko puta je Vulić potisnuo Amerikance na toj strani time, ali tajming nije bio pravi (o tome kasnije).

U samoj fazi organizacije napada, Asanović se jako duboko spuštao i time uglavnom rasterećivao stopere bitnijih zadaća u organizaciji igre:

Ovdje ga vidimo na 25 metara od svojeg gola kako se spustio započeti napad. (ne treba zaboraviti kako je tada golman smio uloviti loptu u ruke ako je upućena od suigrača, što je kudikamo drugačiju perspektivu dalo gradnji napada iz zadnje linije).

Amerikanci su također igrali duboko, što je značilo da on ima prostora ali zato njegove ofenzivne kolege imaju proporcionalno mnogo oskudnije uvjete. Hrvatska je uglavnom pokušavala u prostorima između američkih bekova i stopera dubinskom i direktnom loptom naći Shalu ili Kranjčara, koji su morali onda zadržati loptu okrenuti leđima golu i uspjeli su iznuditi dosta prekida, bilo kornera, bilo prekršaja. Ali, van takvih izolacija (koje su češće bile neuspješne), nije se stvaralo nešto konkretno i korisno, što je zapravo s obzirom na okolnosti sasvim razumljivo.

Falilo je spojki i međulinija, opcija u kojima jedni drugima stvaraju preduvjete da prime loptu u dobrim situacijama , koje tjeraju suparnika na rotacije i preuzimanja. U fazi obrane vidjelo se da su amerikanci kudikamo uigranija ekipa, uz par individualnih grešaka/bljeskova, ograničili su Hrvatsku prema naprijed jako fino.

Dobar primjer problema u hrvatskom napadu:

Hrvatska uspijeva doći s loptom na 35 metara od gola, ali fali opcija u širinu koju u uigranim kombinacijama nude bekovi. Asanović ne može odložiti pas na stranu, mora siliti kroz sredinu:

A tamo ne može proći ni pingmdash;pong loptica.

Šteta, bilo bi jako interesantno vidjeti kako bi se Asanovićev, Mlinkin ili Kranjčarov talent u kombinaciji sa Shlainom energijom mogao iskoristiti kada bi ova ekipa duže vremena trenirala i definirala uloge u napadu. Ovako, to je bilo taman dovoljno da se iz dvije dobre šanse zabiju dva gola i dobije utakmica.

Golovi

Ovdje ćemo baciti ukratko pregled golova. Moram napomenuti kako nisu pali kao plodovi taktičkih uzoraka, već se radi u sva tri slučaja o “izoliranim incidentima”, gdje su mini detalji/greške presudili.

1:0, Asanović, 27. minuta

nakon jednog prekida, Mlinarić se našao na rubu kaznenog prostora s loptom u nogama. Amerikanci ga čak vrlo dobro zatvaraju, 2 na 1. ali, Mlinka ih na trenutak inspiracije prolazi i centrira na prvu stativu:

Tamo Asanović reagira i prepoznaje situaciju puno prije braniča, gradi ga i zabija najveći gol svojeg života, onaj koji će se pamtiti i za tisuću godina.

2:0 Cvjetković, 31. minuta

Svatko zna tko je zabio prvi gol za publiku, ali tko je zabio drugi…za mnoge je to misaona imenica, ishlapljeo sjećanje. Radilo se o nepažnji gostiju. Mlinarić je van terena tražio pomoć a sudac mu je dozvolio povratak u igru baš kad je zadnja linija gostiju organizirala napad. On ulazi i krade jednu loptu na prepad:

Balboa (bijela crtica) ostaje na ničijoj zemlji, idealna situacija za Cvjetkovića za ući u dubinu, posebno jer je stekao pozicijsku prednost nad svojim čuvarom. Mlinka gura loptu:

A Cvjetković dovodi u dubiozu navijače na stadionu mdash; jesu li trebali racionalnije raspolagati pirotehnikom i ne potrošiti 85 posto kapaciteta na Asanovićev gol?

Amerikanci su imali dvije sjajne šanse oko 70. minute, ali pogodak utjehe postigli su 10. minuta prije kraja.

2:1 Dayak, 80. minuta

Amerikanci su gurnuli bekove, veznjake i napadače vrlo visoko pa je Hrvatska bila prisiljena braniti se s mnogo igrača preduboko na svojoj polovici. Jednu dugu loptu upućenu od svoje obrane Amerikanci su uspjeli osvojiti:

Murray je imao mnogo vremena za uputiti pas. Dražić je na suprotnoj strani čuvao napadača, a Kasalo je krenuo za Amerikancem (strelice) koji ga je odvukao prema strani gdje je lopta. Mlinarić se na lijevom krilu nije vratio i Amerikanac je ušao u prostor otprilike gdje se nalazi krug i prihvatio loptu:

Kasalo je morao pričekati da Vulić preuzme igrača kojeg je on pratio. Dok se to dogodilo, već je bilo prekasno da krene pomoći Dražiću. On je ostao na , suparnik je uspio šutnuti a nezagrijani Gabrić mogao je i bolje reagirati.

Tok utakmice van ovih osnovnih taktičkih crta nije bio naročit mdash; definitivno najozbiljnija odrednica je fizički pad domaće momčadi koja je igrala s igračem manje (Židan), a Mlinka i Kranjčar nisu bili daleko od te dijagnoze i zapravo je teško pobrojati koliko puta su taknuli loptu u drugom dijelu. Amerikancima je falio zadnji pas kojim bi konkretizirali svoju premoć u tom trenutku, a i u onih par situacija kada su sve izveli dobro, promašili su u završnici.

Utakmica je bila dosta otvorena kako je išla svome kraju. Hrvatska je čekala kontranapad kojim bi riješila utakmicu, pa čak i na račun manje defenzivne odgovornosti prednjeg dijela ekipe, a gosti su pokušavali stići rezultat. Otegotna okolnost bila je i izlazak Asanović iz igremdash; bez njegove sposobnosti zadržavanja lopte, Amerikanci su lakše dolazili u njezin posjed i produživali si fazu napada konstantno.

Mladenović koji je zamijenio Asanovića bio je jako bitan okidač u kontrama, koristio rupe u suparničkim linijama da iz dubine uđe kao dodatna opcija u napad, kao ovdje:

Ima loptu u sredini terena i predaje ju Kranjčaru:

I odmah mu utrčava leđa. Nakon kombinacije Kranjčara i Dražića, odigrava se na njega pas kroz linije:

I ulazi u prostor iza leđa beka, pa sada stoperi trebaju reagirati na mnogo širem prostoru, u težim uvjetima. Dojma sam, da je bilo svježine, da bi u zadnjih 10 minuta Hrvatska stvorila još barem dvije velike šanse.

Sve u svemu, tako je došao kraj. Velikih zaključaka nema, SAD je odigrao bolje po mom sudu mdash; čišće su šanse imali (i više njih), defenzivno su bili malo organiziraniji i uigraniji, podjela uloga i zadaća bila je jasnija nego kod nas (što je, da ponovim po stoti put, sasvim opravdano i razumljivo). Ono što nisu imali je 30 tisuća navijača iza svojih leđa i još deset puta toliko za malim ekranima, strast i svijest da igraju nešto što će se prepričavati desetljećima, emociju koja nas je simbolički pogurala ka pobjedi.