Jose Mourinho ponovno je svojim ekscentričnim ponašanjem dospio u centar pažnje mnogobrojnih svjetskih medija. Prostačkim i neciviliziranim ispadom kojim je napao liječničku službu Chelseaja, na čelu s Evom Carneiro, ukrao je “slavu” igračima Chelseaja i Swansea, koji su odigrali sjajan susret. Mourinho je poludio na ukazivanje pomoći Edenu Hazardu nekoliko minuta prije kraja utakmice. Točnije, poludio je na ulazak liječničke službe na teren, jer se time ukazivanje pomoći odužilo i ukralo pokoju sekundu igračima Chelseaja u lovu na treći, pobjednički gol. Nije imao razumijevanja niti za činjenicu da je glavni sudac pozvao liječničku službu na teren. Osim na nevinoj Evi, Mourinho je bijes iskalio i na nedužnom fizioterapeutu Jonu Fearnu. Zasluženo i sasvim opravdano, njegovo divljanje naišlo je na golemo neodobravanje i kritike sa svih strana, na što je “The Special one” odgovorio zadržavanjem Eve u liječničkoj službi momčadi, uz napomenu da neće smjeti prisustvovati utakmicama Chelseaja.
Nakon što je prošle sezone Pep Guardiola najurio dugogodišnjeg fizioterapeuta Bayerna, ovo je drugi slučaj napada trenera na liječničko osoblje. Dosadašnji primjeri pokazivali su nam da su treneri ipak skloniji sukobima s temperamentnijim igračima u svlačionici. Jedan od najpoznatijih promjera bio je sukob Sir Alexa Fergusona i Davida Beckhama. Nije tajna da su imali nekoliko sukoba u razdoblju Beckhamovog igranja u Manchester Unitedu (od 1992 . do 2003.godine), a Fergie je rekao da je njegovo vjenčanje “s tom djevojkom iz Spice Girlsa” uvelike kumovalo tome. Navodi da je zbog nje često gubio motivaciju za nogometom te da je više gradio imidž slavne osobe nego nogometaša, što kod Fergusona nije naišlo na odobravanje. Danas o Beckhamu govori biranim riječima, no naglašava da je njegova prodaja u Real Madrid bila vrlo dobar potez.
Najpoznatiji sukob trenera i igrača zadnjih godina definitivno je bio onaj između Pepa Guardiole i Zlatana Ibrahimovića. Igrač za kojeg je Barcelona platila pravo bogatstvo Interu, izraženo u novcu i Samuelu Eto’omdash;u nije se pokazao kao pun pogodak. Barcelonu je u polufinalu Lige prvaka izbacio Inter, a Ibrahimović u svojoj autobiografiji navodi da je tada osjetio da nije više poželjan u momčadi.
“Guardiola me je gledao kao da je sve moja krivica. To je bilo to, nakon toga se više nisam osjećao poželjnim u ekipi. Osjećao sam se kao govno dok je Guardiola sjedio u svlačionici i buljio u mene kao da sam izvanzemaljac. On je poput zida, potpuno je beživotan. Nije imao hrabrosti ni da mi kaže da sam loše odigrao. Samo je šutio, ništa nije pričao.”
I to nije sve. Nakon prelaska Guardiole u Bayern, Ibrahimović je rekao kako bi bez problema došao u redove Bavaraca, ali pod uvjetom da Guardiola napusti njihovo kormilo. Usput je nadodao kako se radi o kukavici jer mu nije imao hrabrosti reći da ga žrtvuje zbog Lea Messija. Nagađa se da je razlog njihovog sukoba stil igre Barcelone koji nije odgovarao Ibrahimoviću, a on je to zorno dočarao još jednom upečatljivom izjavom:
“Kupili su Ferrari, ali ga voze kao da je Fiat“.
Ako za nekog možemo reći da velikim koracima ide Zlatanovim stopama, to je definitivno Mario Balotelli. Talent mu nitko ne može osporiti, no košmar koji vlada u njegovoj glavi bio bi dobra tema završnog rada na studiju psihologije. Temperamentni Balotelli ne preza ni od čega, pa tako pamtimo sukobe ne samo sa trenerima, već i sa suigračima te navijačima. S Robertom Mancijinem se čak i fizički obračunao na treningu Manchester Cityja, uz nekoliko verbalnih okršaja koji su postali svakodnevica. Niti nakon prelaska u Liverpool nije trebalo proći puno vremena da postane “ljubimac” trenera i navijača. Od izražavanja želje da živi u Manchesteru i putuje svakodnevno na trening u Liverpool do sukoba oko izvođenja jedanaesterca s Hendersonom, miljenikom Kopa. Danas je Balotelli na transfer listi Liverpoola, koji Talijanu grozničavo traži novog poslodavca.
Kao dokaz da je Balotelli imao “uzor” u neposrednoj blizini, navodimo još jednog zločestog dečka talijanskog nogometa mdash; Antonia Cassana. Povijest njegovih sukoba traje više od 10 godina, iz doba kada je igrao u Romi. 2004. godine poludio je na tadašnjeg trenera Luigija del Nerija jer se ovaj usudio u prvih 11 uvrstiti Vincenza Montellu i Francesca Tottija, dok je Cassano ostavljen kao joker s klupe. Nakon prelaska u Real Madrid, u više je navrata dolazio u sukob s tadašnjim trenerom Reala, Fabiom Capellom, čiji je legendarni izraz Cassanata postao sinonim za problematično ponašanje nogometaša. Slijedila je epizoda u Sampdoriji, okončana nakon sukoba sa predsjednikom kluba. Isti ga je najurio jer je Cassano odbio njegov poziv na večeru. Posljednji veliki sukob bio je u dresu Intera, 2013. godine. Tada se sukobio s trenerom Andreom Stramaccionijem, a fizički okršaj morali su razdvajati Dejan Stanković i Ivan Cordoba.
Apeninski poluotok bio je poprište vjerojatno najvećeg sukoba na relaciji trener mdash; igrač u zadnjih 10mdash;ak godina. U glavnoj se ulozi našao tadašnji trener Fiorentine Delio Rossi, koji je uslijed loše igre protiv Novare, u 32. minuti iz igre izvadio Adema Ljajića. Srpski reprezentativac taj je potez popratio ironičnim pljeskom, a ostalo je povijest. Rossi se spustio do klupe za rezerve, te nekoliko puta šakom udario Ljajića. Odmah nakon utakmice dobio je otkaz, a talijanski nogometni savez kaznio ga je tromjesečnom suspenzijom.
Bliža povijest pamti još neke poznate sukobe, poput onog između Fernanda Morientesa i Vicente del Bosquea, ili Waynea Rooneya koji je, nakon Beckhama i Paula Incea, postao još jedan nogometaš s upisanim sukobom protiv Sir Alexa Fergusona. To je samo dokaz koliko trenerski posao može biti prevrtljiv, te pokazatelj kako treneri osim nogometnog znanja, moraju imati i vrline psihologa.
Ivan Mušlek
