Search
Close this search box.

Kad se neznanje maskira glupošću

Dramatičnom pobjedom Obale Bjelokosti nad Ganom, nakon iscrpljujuće i napete serije jedanaesteraca, završeno je još jedno izdanje Afričkog kupa nacija. Tradicionalno zanimljiv turnir je i ove godine ponudio svoj značajan udio atraktivnih utakmica i trenutaka. Od razočaravajuće neefikasne Burkine Faso, preko lijepog i fluidnog napadačkog nogometa Južne Afrike mdash; koju su samo neiskustvo i manjak koncentracije u zadnjim dijelovima susreta spriječili od možda i zasluženog prolaska skupine mdash; do sulude grupe C i ništa manje sumanute (i nikad teatralnije) domaćinske ekipe Ekvatorijalne Gvineje; na putu do finala je notes svakog istinskog ljubitelja ove igre mogao biti ispunjen mnoštvom detalja i zapažanja. Ako nekim slučajem niste popratili ovaj turnir, izvještaji kolege Krstanovića vam mogu dati detaljniju sliku istog.

No, za ogromnu većinu naših mainstream sportskih medija, Afrički kup nacija je bio nepostojeći događaj koji je po njima otpočeo tek sumanutim navijačkim izgredima na drugoj polufinalnoj utakmici između Gane i Ekvatorijalne Gvineje, dok se nakon toga, tek tu i tamo prenio rezultat finala. Više od toga ni riječi. Sad bismo mi mogli lamentirati o kvaliteti domaćeg sportskog mdash; a naročito nogometnog mdash; novinarstva ili tražiti razlog u činjenici da je turnir održan u “sezoni kiselih krastavaca”; kada je važnije prenositi priglupe tabloidne naslove fokusirane na to da li je Messi na večeri s pariškim šeicima i hoće li Cassano postati novi kapetan Rijeke. To čak i nije toliko bitno, jer je novinarski kredibilitet nešto što je iznimno teško naknadno “ukrasiti”. Veći problem leži u određenoj nuspojavi ignoriranja turnira poput Afričkog kupa nacija.

Pri prošlogodišnjim smo komentarima i analizama momčadi na Svjetskom prvenstvu mogli po tko zna koji put čuti jednu katastrofalnu i neugodnu premisu, a koja se redovito izravno veže uz afričke momčadi. Naime, afričke momčadi očito od samih početaka nogometa po našim “analitičarima” i komentatorima imaju isključivo tri karakteristike: baziraju svoju igru na atleticizmu i fizičkoj snazi te izdržljivosti igrača, dok su taktički (ali redovito i karakterno) “iznimno nedisciplinirani”. Jer je očito ipak pretjerano reći da su naprosto mdash; glupi?

U domeni sportskog novinarstva takav način razmišljanja postoji od pamtivijeka, kako je u svom opsežnom istraživanju primijetio američki sveučilišni profesor James Rada. On u svom radu pod imenom “Color Coded: Racial Descriptors in Television Coverage of Intercollegiate Sport” primjećuje kako komentari o fizičkim predispozicijama mdash; ali i onim intelektualnim mdash; nisu striktno rasno podijeljeni, no zabrinjavajuća je činjenica u kojoj se afroameričkim igračima uglavnom pripisuju striktno negativni komentari po pitanju njihovog karaktera i sportske inteligencije, dok se s druge strane redovito kao pozitivni aspekt ističu isključivo njihovi fizički atributi.

Stoga nas ne mora čuditi ako takve komentare čujemo od ljudi koji su jako dobro plaćeni za gluposti kakve pričaju po studijima. Oni najčešće ekipe s afričkog kontinenta opisuju kao “egzotične”, iako velika većina igrača tih reprezentativaca igra u europskim momčadima, dok su primjerice na ovom turniru od šesnaest ekipa tek njih tri imale domaćeg izbornika (Južna Afrika, Kongo i Zambija). Ostatak su činili Europljani, uz iznimku argentinskog trenera Estebana Beckera na klupi Ekvatorijalne Gvineje. U doba vrhunca globalizacije nogometa jednostavno je nevjerojatno a priori maskirati svoju neinformiranost i manjak želje za stjecanjem iste ponavljajući tako infantilne premise, te ih servirati kao “podrobne analize”.

Dok god lijenost mdash; u dobrom dijelu pomiješana s notornom glupošću pojedinaca mdash; služi kao kamuflaža; mi ćemo i dalje slušati priče o egzotici neke tamo Obale Bjelokosti. Pa ćemo pričati o atleticizmu i fizikalijama kao jedinim prednostima Koje Asamoaha mdash; koji je primjer inteligentnog i taktički iznimno odgovornog polivalentnog igrača ili o šokantnom neukusu i pohlepi kamerunske izabrane vrste na prošlom SP mdash; dok kalkuliranje oko ionako astronomskog ugovora Cristiana Ronalda istovremeno nije problem. Uvijek će Joey Barton, Roy Keane ili Paolo Di Canio biti “legende” jer su igrali ili se generalno ponašali kao birtijaški štemeri, dok će primjerice Balotelli za svoj ispad dobiti etiketu “priglupog Afrikanca”. Nažalost, ovi detalji jasno predstavljaju teško promjenjive društvene stavove, dok je situacija u sportskom novinarstvu samo kombinacija tih stavova i poluprofesionalnosti. Dok ne shvatimo da su ljudske karakteristike univerzalne, kao i nijanse, progres po ovom pitanju teško da možemo očekivati. Ali nema veze, rugat ćemo se mi opet njima što od naših novaca izdvajamo kako bi oni svake ljetne večeri za vrijeme prvenstva pričali o kaktusima uz čašicumdash;dvije vina, presječeno s pričama o “igrališnoj mjeđi” i nedozvoljenim pozicijama. Rekli bi neki mdash; za koga je, i dobro je.


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter