Ne znam koliko vas to zna, ali postoji jedna odlična britanska humoristična serija, kasnije “prevedena” i u američku inačicu poznatu kao “The office”, ili, po naški, “Ured”. Serija je bazirana na cijeloj niski iskarikiranih likova koji utjelovljuju gotovo svaki moderni društveni stereotip, a povezani su time što svi rade u istoj kompaniji za prodaju papira. Kao i kod svake humoristične serije, i ova ima nekoliko humorističnih niti, šablona koje se protežu kroz gotovo svaku epizodu i čine ju prepoznatljivom, njezin su “trademark”. Tako se u “Uredu” protagonisti, vrlo često pod naletima uprave ili svojeg nadređenog zbog loše obavljenog posla, uspješno izbavljaju izmišljanjem novih “pozicija”, kao što su “regionalni upravitelj”, “pomoćnik regionalnog upravitelja”, “rukovodilac ureda”, itd. Jasno, nema nikakve realne potrebe za takvim pozicijama i gledatelju je sasvim jasno da ona postoji jedino u funkciji opravdanja dotičnog lika, koji time na jedan vrlo simpatičan način uspijeva nešto nadrealno učiniti prihvatljivim u tom imaginarnom svijetu.
O čemu ja trkeljam i kakve to veze ima s Dinamom?
Pa, ne znam jesu li isti bogovi zaduženi za inspiracije komedija imali svoje prste u Dinamovim upravljačkim vratolomijama , ali mislim da će se oni bolje upućeni u stanje kluba složiti da neke stvari, pojave i fenomeni opaku nalikuju na scenarij kakvog britanskog sitcoma.
Marko Kue sin je Dinamove legende Josipa Kuea i odnedavno asnik za navijae kluba s Maksimira Foto: gnkdinamo.hr YouTube
Pa je tako, u jeku navijačke i medijske ofenzive, Zdravko Mamić izvukao svojeg “regionalnog upravitelja” mdash; Dinamovog “časnika za navijače”, Marka Kužu, sina Dinamovog velikana Josipa koji je svoj vječni modri san usnuo lani u lipnju, ponijevši sa sobom milijune molitvi i suza, a ostavljajući za sobom milijune legendi koji su neizbrisivo i neizbježno postali dio Dinamovog korpusa za sva vremena.
Marko Kuže je ustoličen na ovu funkciju 17.01. 2014. i predstavljen je na klupskim stranicama, ali izdvojit ću samo onaj dio gdje se načelno opisuje priroda njegovog posla:
Časnik za vezu s navijačima ima zadatak poboljšati komunikaciju navijača i kluba kao i organizaciju samih navijača. Moj posao je biti neka vrsta spone između kluba i navijača, a sve to na obostrano zadovoljstvo mdash; priča Marko i detaljnije objašnjava: mdash; S jedne strane će klub navijačima što je više moguće izaći u susret i recimo pomagati u organizaciji putovanja, kupnje ulaznica i slično, a s druge strane će tribine biti lijepo popunjene i odlična atmosfera pa će i momčad lakše doći do boljih rezultata. Jednostavno, bez navijača nogomet i općenito sport gube glavni smisao tako da je poanta svega da na Maksimiru bude što više ljudi koji vole Dinamo, žele mu dobro i to jasno pokazuju navijanjem.
U nekakvim normalnim okolnostima ovo zbilja zvuči kao nešto sasvim normalno, prihvatljivo, pa i poželjno. Međutim, kad se malo zavučemo u pore između slova slika dobiva malo drugačiji kontekst.
Prvo i najbitnije je vrijeme nastanka funkcije. Ako je želja bila “poboljšanje komunikacije s navijačima“, nije li pomalo neobično što “časnik za navijače” nije bio potreban kad su Bad Blue Boysi bili u bojkotu pa je na utakmicama znalo biti i po 400 ljudi? Tada se skoro rušilo europske rekorde po mizernosti posjeta, čak je organizirana i nagradna igra milijunske vrijednosti kako bi netko došao pogledati PSG?
Kako je moguće da se “časnik za navijače ” zapošljava baš u trenutku kada se oko kluba odvijaju afere “Da Silva”, “Lokomotiva”, “Halilović”, “Murić”, i ona najveća mdash; sportska inspekcija koja je nedavno vrlo jasno rekla kako se u Dinamu ne provodi adekvatno Zakon o udrugama. Nije li čudno da se zaposlilo sina upravo onog čovjeka koji uživa najveću ljubav među navijačima, posebno onim najžešćima?
Nedugo nakon predstavljanja, direktor kluba Svetina izjavljuje: mdash; Bit će časnik, osoba za vezu s navijačima, iz više razloga. Jedan je što odnosi s navijačima nisu dobri, a mi želimo da budu bolji, drugi je što i Uefa traži od klubova da imaju takvu osobu u klubu .
Međutim, uvidom u dokument koji je izdan na stranicama HNSmdash;a, (na stranici 5), uočavamo sljedeće: Preporuke u ovom priručniku temelje se na članku 35 UEFA Pravilnika o licenciranju klubova i financijskom fair playu, izdanje 2010. Sukladno članku 35, klubovi diljem Europe morat će imenovati Časnika za vezu s navijačima (ČVN) prije početka natjecateljske 2012/13. godine, kako bi osigurali odgovarajući i konstruktivan dijalog između njih i njihovih navijača.
Dakle, ako je to zbilja neophodan mehanizam koji i sama UEFA propisuje kao uvjet za licenciranje, zašto je Dinamova uprava čekala godinu i pol dana, baš u jeku svih ovih afera? Slučajno? Još uvijek je sve to slučajno?
Zanimljiva je i konstrukcija na Dinamovoj stranici prilikom dolaska Kuže : Po uzoru na velike europske klubove i svjesni stanja oko navijača Dinamo je odlučio zaposliti Časnika za vezu s navijačima.
Ako direktor Svetina kasnije napominje kako se radi o obvezi propisanoj od vrhovnog europskog nogometnog tijela, zašto se to navodi kao neki uspjeh (“po uzoru na najveće svjetske klubove“)? Možemo li, analogno tome, na idućoj prvenstvenoj utakmici protiv Istre zaključiti kako je Dinamo na tragu Barcelone i Borussie Dortmund budući da, baš kao i oni, ima nužno propisanu klupu za gostujuće igrače/zamjene?
O samim funkcijama koje Kuže spominje :
mdash;”pomoć u organizaciji putovanja” mdash; postoji udruga/klub navijača koji se bavi upravo time. Zapošljavanje čovjeka iz tog razloga bilo bi jednako zapošljavanju još jednog predsjednika mdash; on već postoji.
mdash;”kupnja ulaznica i slično” mdash; Čemu onda služi marketinški odjel u klubu? Što je njihova zadaća, ako ne to?
Uskoro je otvorena i facebook stranica “Svi za Dinamo mdash; Dinamo za sve”, kao i broj telefona/mail na kojem se navijači mogu obratiti svom novom časniku. Maknemo li, uistinu, simpatične prijedloge mlađih navijača koji smišljaju nove nagradne igre s ciljem privlačenja navijača na stadion, poruka je jasna, ista ona koja odjekuje Maksimirom svaku utakmicu mdash; Hoćemo izbore, kompromisa nema! Onda će, uistinu, biti “Dinamo za sve”, za Dinamo svi ionako jesmo.
Moram napomenuti da ovo nije nikakva filipka protiv Kuže, i u jednom prisnijem razgovoru svjedočio sam njegovoj volji da ispravi stvari koje nije ni dužan ni sposoban ispraviti, zato jer ih nije ni skrivio. Dapače, veoma je degradirajuće, prema ostavštini njegovog oca, postavljanje Marka između dvije vatre bez ikakvog štita. Ako i je iskorišten na tako perfidan način, to ne umanjuje njegovu odgovornost da posluša naš glas, sa stadiona, blogova, mailova, telefona ili portala. Časnik za navijače ne može uspjeti bez časnog kluba. Zato je, nažalost, ovo samo još samo jedna neuspješna epizoda redatelja koji dodjeljuje sve uloge u ovoj ludoj seriji.
Za kraj, s ostatkom objašnjenja njegovih funkcija se ne mogu više složiti, kao da sam ih sam pisao. Međutim, navijači Dinama svoj su stav jasno rekli. Najveća logička pogreška bila bi reći da je najglasnija poruka Dinamovoj upravi gromoglasno pjevanje 2000 BBBmdash;a. Ne, najglasnija poruka Dinamovoj upravi je ona sablasna tišina na preostalih 33 tisuće praznih sjedalica u Maksimiru. Ima i onih 200 kojima je to sve u redu. Svakako i njima dajte glasački listić u ruke, neka daju svoju recenziju ovog hrvatskog sitcoma, našeg Dinama.
Časniče za navijače, ako vam je zbilja istinska i najveća želja sve što govorite mdash; urgirajte i zagovarajte ono što Vam svi poručujemo. Eto vam prilike da uvjerite sve Dinamovce u iskrenost svojih namjera mdash; izađite u javnost kao zaposlenik kluba s našom željom da se u Dinamu raspišu izbori. Možda Vas je On zaposlio, ali prezime Kuže pripada Dinamu, a ne Njemu!
