Teško je kao veliki navijač nekog ljepšeg Dinama (i veliki protivnik današnje tvorevine) pisati još jedan u nizu tekstova o promašenom klupskom PR-u, o još jednom tragikomičnom pokušaju da se ljude privuče na Maksimir, o još jednom sramoćenju one mrvice preostalog klupskog ugleda, koju jedva nađosmo uz pomoć mikroskopa.
Nije prvi puta da kritiziramo klupski marketing koji se dosjetio još jedne briljantne ideje u višegodišnjoj kodnoj akciji: “Poplavi tribine“.Svega je tu bilo, baš svega. I svaki puta kada bi nas klupski marketing šokirao novim idejama, kada bismo barem nakratko pomislili da od toga gore ne može, obistinilo bi se ono što nam preci od malih nogu uporno ponavljaju: “Uvijek može gore“.
Naizgled benigna prodaja karata za 1 (jednu) kunu počela je u srpnju 2011. godine. Iza “maksimirskog rugla” bilo je višetjedno ušminkavanje, stoga je klub odlučio počastiti navijače, te ulaznice za važan dvoboj drugog pretkola Lige prvaka protiv Neftchija prodavati po simboličnoj cijeni od jedne kune. Složit ćemo se, neloša ideja. Stadion je barem dobio pristojne stolice (za koje, doduše, još uvijek nismo vidjeli račune) i sanitarne čvorove, sasvim dovoljan povod za akcijsku cijenu ulaznica. Nažalost, pun stadion i pozitivna atmosfera na istom, nagnali su upravu da tu praksu produži i za naredna pretkola. Time je napravljen kontraefekt jer se na stadionu našao velik broj razmaženih navijača, a zvižduci koji su rasparali maksimirski zrak u 20. minuti susreta protiv HJK Helsinkija, jer je u tom trenu još uvijek bilo “samo” 0-0, pokazali su da pun stadion “jednokunaša” ima i svoje negativne strane.
Već u to vrijeme dosta je ljudi progledalo i uvidjelo u kakav se klub Dinamo pretvorio, dok je broj onih koji su na tzv. crnim listama bio veći iz utakmice u utakmicu. Time se navijački korpus svakog dana smanjivao, te je klub spao na to da brojne titule slavi pred manje od 500 gledatelja. Stoga nije bilo druge nego okrenuti se najmlađima, djeci koju nije briga za tri akcije DORH-a, za “nabijanje na nježnik” svakog tko progovori kontra vladajućih. Nogometnim školama iz bliže i šire okolice metropole plaćao se prijevoz na utakmicu, uz besplatne ulaznice. Naravno, klub nije zaboravio niti na osnovnoškolce iz Zagreba, te su se naveliko dijelili voucheri zamjenjivi za ulaznice. Ono što je posebno žalosno i tragično, takvo dijeljenje ulaznica šakom i kapom praktički je postalo standardno za derbi s Hajdukom. Nekada je derbi predstavljao praznik nogometa u Zagrebu, dok se danas rijetko tko uopće i osvrće na gostovanje Hajduka.
U moru promašenih PR pokušaja, jedan se ipak posebno ističe. Sjećate li se modrog izleta u Ligi prvaka, drugog po redu u eri Zdravka Mamića, kada su u skupini s Portom, kijevskim Dinamom i PSG-om oborili rekord po najlošije posjećenoj utakmici u povijesti Lige prvaka? Upravo iz te sezone datira tragikomična i pomalo sramotna nagradna igra, kada se sirotog Matea Kovačića prisililo da pred kamerama moli navijače da ih podrže, a u zamjenu nudi milijun kuna sretnom dobitniku.
Bilo je tu još i velemajstorskih akcija na društvenim mrežama, poput one na službenoj facebook stranici kluba, gdje je u nekoliko navrata bilo dovoljno da se označite u komentarima određenih statusa i voila – ulaznice su u džepu. A sjećate li se zadnjeg susreta protiv Rijeke? Naručiš pivu, dobiješ ulaznicu gratis. Nekome bi zvučalo kao loša šala, no dokazni materijal je neumoljiv.
>>> Podjela ulaznica u pretprodaji ide sjajno: Bit će gledatelja na Maksimiru.
Ivan Mušlek