Ovaj ponedjeljak, na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, prisustvovali smo zanimljivoj tribini u organizaciji kluba studenata te visokoobrazovne ustanove. Tema su bili navijači kao društveni akteri, što nerijetko izazove veliko zanimanje javnosti, pa je tako bilo i ovaj put.
U prenapučenoj maloj nastavnoj dvorani skupio se popriličan broj znatiželjnika, mahom studenata, a privukli su ih zanimljivi govornici – sociolozi Ben Perasović i Marko Mustapić, politolog Daniel Gardijan, te umjesto Dina Vukušića, koji je bio spriječen u dolasku zbog zdravstvenih problema, kao njegova zamjena u zadnji trenutak ‘uletio’ je antropolog Andrew Hodges.
Iako je tema iznimno opširna, što su u uvodnoj riječi naglasili i Perasović i Mustapić, govornici su bili, uvjetno rečeno, ograničeni na pola sata u svojim izlaganjima tako da je dosta informacija ‘sačuvano’ za neki budući potencijalni susret.
Tribinu su ‘zajedničkim snagama’ otvorili dr.sc. Ben Perasović i dr.sc. Marko Mustapić, koji su dali jedan opišrniji uvod u samu temu, a naglasak je bio na teorijskim i metodološkim aspektima u istraživanju navijača kao unikatnog društvenog fenomena te razvoj pokreta Against Modern Football.
Mustapić je započeo s kratkim povijesnim pregledom razvoja nogometa od ranog dvadesetog stoljeća, preko 1960.-ih godina kada posredstvom medija, prvenstveno televizije, razvoj nogometa dobiva puni zamah – pa sve do ovih modernih vremena čiji je početak faktički označilo uvođenje svima nam znanog ‘Bosmanovog pravila’ 1995. godine, što je omogućilo liberalizaciju transfera nogometaša.
Upravo je ‘Bosmanovo pravilo’ i fokalna točka u vremenu kada se počeo razvijati i pokret ‘Against Modern Football’, kojeg je Perasović opisao kao „široki, heterogeni društveni pokret koji je globalan, ali je uvijek utjelovljen u nekom lokalnom kontekstu(…) koji se odnosi na protest protiv rigidne komercijalizacije i komodifikacije nogometa kao sporta“.
Najbolji je primjer spomenute komercijalizacije i komodifikacije, kaže Perasović, pomicanje termina odigravanja famoznog ‘El Clasica’ između Reala i Barcelone, koji bi omogućio proboj na druga tržišta, ponajprije azijskog, a načini borbe tog pokreta mogu biti razni; od samih transparenata i natpisa ‘Against Modern Football’, preko raznih peticija, bojkota, osnivanja udruga, pa do osnivanja novih klubova poput F.C. United of Manchester (navijači Manchester Uniteda) ili onih nama bližih, poput navijačkog Varteksa ili Zagreba 041.
Sama sociološka istraživanja navijačkog pokreta u Hrvatskoj počela su se razvijati krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, koje je kulminiralo i završilo određeni period istraživanja ovog fenomena knjigom Dražena Lalića ‘Torcida’ 1993. godine. Sam Mustapić detektira kako je nogomet u sociologiji bio smatran rubnom temom, što je rezultiralo manjkom takvih istraživanja, a nova istraživanja navijačkog pokreta počelo je ponovno u zadnjih petnaestak godina.
Mustapić se kratko dotaknuo i devedesetih godina i perioda borbe Bad Blue Boysa za povratak imena Dinamo, te konstatirao kako još od tih vremena postoji kontinuitet u instrumentalizaciji sporta, napose nogometa, u svrhu afirmiranja određenih politika ili radi (nezakonitog) stjecanja profita za pojedince. Osim toga, spomenuo je i sve društvene anomalije u sportu, poput afere ‘Offside’ ili slučaja Mamić, koji su na kraju i uvjetovali pojavu navijača kao bitnog društvenog aktera.
Perasović se više orijentirao na navijače kao jedinstveni sociološki pojam, te ih opisuje kao ‘crossover supkulturu’, koncentriravši se na navijačku skupinu Torcida, te je u svom istraživanju zajedno s Mustapićem ustvrdio da konsenzus među ‘torcidašima’ postoji oko dvije stvari – a to su pogled na Domovinski rat i politika (apolitičnost, barem kad je stav grupe u pitanju).
Perasović je zaključio kako je pokret ‘Against Modern Football’ heterogen i etnografski uvjetovan, te da ono što vrijedi naprimjer među ‘ultrasima’ u Poljskoj, ne mora vrijediti i u ‘ultras’ pokretu Hrvatskoj. To je oprimjerio tako da se ‘ultrasi’ u Poljskoj, pod ovom kovanicom, bore prvenstveno protiv represije, dok se u Hrvatskoj, barem trenutno, suprotstavljaju i komercijalizaciji i represiji u nogometu.
Nakon njih, riječ je preuzeo Daniel Gardijan koji je predstavio svoj diplomski rad ‘Modeli demokracije na temelju studije slučaja – udruga Naš Hajduk’.
Gardijan je predstavio rezultate svog istraživanja članova udruge Naš Hajduk i povukao analogiju između funkcioniranja udruge koje bi se moglo transponirati na samo društvo i veću demokratizaciju u samoj državi.
Nadalje, u svom istraživanju gdje je analizirao funkcioniranje udruge od 2011. godine do 2017., Gardijan je predstavio glavne ciljeve i uspjehe udruge – od samog osnivanja i spriječavanja odlaska u stečaj nogometnog kluba Hajduk, preko usvajanja Kodeksa i uvođenja demokratskih izbora za Nadzorni odbor u Hajduku, pa sve do uvođenja Zakona u sportu 2015. godine kao krunu ovog perioda i političkog djelovanja udruge, koja je imala velike zasluge pri krojenju ovog zakona.
Upravo ovo istraživanje zorno i sistematično pokazuje ono što je Perasović prethodno predstavio na teorijskoj razini, kako navijači mogu utjecati na političke procese institucionalno i vaninstitucionalno – kroz proteste, bojkote, peticije, te na kraju krajeva i inicijativama za promjenom zakona.
Iz intervjua s članovima udruge, vidljivo je da akterima bitne teme predstavljaju – osim prve momčadi i rezultata kluba Hajduk – i funkcioniranje saveza i drugih aktera u hrvatskom nogometu i same financije vlastitog kluba – što je pokazalo kako se uključivanjem ljudi u demokratski proces diže i njihovo zanimanje za funkcioniranje sustava što omogućava veću mobilizaciju članova, te na kraju krajeva i veću političku moć koja je uvjet za promjene sustava, bilo nogometnog, bilo društva u cjelini.
Na žalost svih zainteresiranih, Dino Vukušić, koji je namjeravao prikazati institucionalnu i vaninstitucionalnu borbu navijača Dinama, nije mogao prisustvovati tribini, te smo tu ostali uskraćeni, za tu stranu, ali njegova zamjena Andrew Hodges, socijalni lingvist i antropolog, dao je svoj obol.
Hodges je znanstvenik iz Manchestera koji u Zagrebu živi već deset godina, a bavio se proučavanjem navijačkih skupina Bad Blue Boysa i White Angelsa. Njegove analize su više na mikrorazini skupina kao takvih, te njihovim političkim stajalištima i nasiljem.
On je konstatirao kako je razlika između britanskih i hrvatskih ‘utrasa’, po pitanju nasilja, u tome što je na Otoku navijačko nasilje depolizitirano, moglo bi se reći ‘nasilje koje je samo sebi svrha’, dok je u Hrvatskoj izrazito politizirano – bilo protiv državnih organa ili uz snažne, uglavnom ekstremno desne, političke poruke.
Same navijačke grupe kreću se po cijelom političkom kontinuumu ‘lijevo-desno’, pa su tako White Angelsi, navijači Zagreba lijevo orijentirani (poput navijača Sankt Paulija), dok su na primjer ‘boysi’ i ‘torcidaši’ uglavnom desno orijentirani, ali u grupi naravno uvijek ima pojedinaca koji se ne bi deklarirali ‘desničarima’.
Zanimljiv detalj, koji se redovno provlači kroz medije i javnost, a spomenuo ga je i Hodges, odnosi se na korištenje ekstremističkih političkih poruka, prvenstveno desno-ekstremističkih, a mnogi zastupaju tezu kako se one koriste samo u cilju bunta protiv određene skupine (na primjer protiv Hrvatskog nogometnog saveza). Hodges odgovara na tu tezu da to ovisi da li takve poruke kultiviraju toleranciju prema njihovoj prisutnosti u društvu.
Nakon govornika, slijedila su pitanja iz publike, a najbolji zaključak tribine dao je Ben Perasović na jedan komentar iz publike kako se treba pomiriti s tim da je novac pokretač svega u svijetu, pa tako i nogometa. Perasović je poentirao: „Već je odavno postalo jasno da puki materijalni rast nije isto što i kvaliteta života. Ja sam svjestan da mi danas ne možemo ukinuti novac, ali da je određena količina utopijske energije potrebna i da bez nje ne bi bilo puno pozitivnih stvari koje su se događale u takozvanoj civilizaciji. Ja mislim da je tom silnom komercijalizacijom, TV pravima, ovakvom Ligom prvaka, izmjenom desetak bogatih klubova – uništena je određena duša i srce nogometa“.
Sve u svemu, tribina je bila zanimljiva, premda onima upućenima u navijački svijet i fenomen navijaštva sve izrečeno nije bilo ništa pretjerano novo, bitno je da se ova sfera sve više otvara javnosti i da se demistificiraju i prestanu, nerijetko bespotrebno, demonizirati navijači koji mogu biti iznimno bitan politički faktor koji može mijenjati, kako nogomet tako i društvo – prema naprijed.
Ivan Grubišić
