Početkom godine doživjeli smo medijsko bombardiranje od strane ljudi okupljenih u tzv. Opatijsku inicijativu, vapaju za (financijski) spas sporta. Nakon toga, čitavih šest mjeseci – ništa. Središnji državni ured za šport očito je tražio načine kako pomoći sportskim klubovima, sportskim djelatnicima te samim sportašima, i uspio je osmisliti nekoliko zakonskih rješenja.
>> Središnji državni ured za šport predložio porezne olakšice s ciljem poticanja ulaganja u sport
Izmjenom Zakona o porezu na dobit podigao bi se iznos porezno priznatih donacija s 2 na 10%. To znači da svako poduzeće može na 100 kn ostvarenih prihoda izdvojiti 10 kn za donacije i to će im biti porezno priznati izdatak (što u prijevodu znači – platit će manje poreza na dobit). Nominalno, svako porezno rasterećenje u zemlji drastično opterećenoj porezima je poželjno i dobro. No, realno – koliki će biti stvarni učinak ove zakonske promjene? Mogu li poduzeća izdvojiti toliki novac? U mnogim djelatnostima je tih 10% cjelokupna profitna marža (ako i toliko), pa je nemoguće očekivati da do te razine i doniraju. Sigurno da će određeni poduzetnici biti u mogućnosti povećati svoje donacije, ali teško da će ova mjera riješiti bilo koji sustavni problem našeg sporta.
Sljedeća ideja je orijentirana na široke mase, odnosno na sve ljude koji se amaterski bave ili imaju namjeru baviti sportom, odnosno bilo kakvim oblikom rekreacije. Izmjenama Zakona o porezu na dohodak uvećao bi se osobni odbitak za iznos stvarnih troškova rekreativnog bavljenja sportom poreznog obveznika i njegovih uzdržavanih članova (djece) do 2.400 kn godišnje. Pozitivna ideja, par-sto kuna porezne uštede sigurno mnogim mladim ljudima ili roditeljima koji šalju djecu u sportske klubove nije za baciti. Naravno, nije ovo ništa revolucionarno niti nešto što će dignuti ljude s kauča, ali je razmišljanje u dobrom smjeru. Možda čak navede i zakonodavca na slične ideje, pa svojim građanima dozvoli još kakva porezna rasterećenja (za obnovu/izgradnju objekata, investiranje u obrazovanje, itd.). Ako ništa, ovakve male mjere pridonose povećanju reda u poslovanju. Građanin će tražiti račun/potvrdu u klubu, ne posluje se iz džepa u džep nego preko poslovnog računa, sve je transparentnije.
Veoma je zanimljiva i pohvalna naredna zakonska promjena koju “Janičin ured” predlaže. Izmjenom Zakona o doprinosima omogućile bi se isplate naknada trenerima do 4.000 kn bez obveze plaćanja doprinosa (mirovinsko i zdravstveno osiguranje). Treneri su u pravilu najvažnije osobe u klubovima, bez obzira radi li se o profesionalnom ili amaterskom, pojedinačnom ili ekipnom sportu. Nose najveći teret, izdvajaju strahovito puno vremena i truda, u konačnici – odgajaju djecu. Često njihov trud klubovi ne mogu platiti, ili ako mogu – to je poprilično bijedno. Ovim prijedlogom za oslobođenjem plaćanja doprinosa značajno bi se rasteretili sportski kolektivi koji bi mogli povećati naknade trenerima bez da trećina iznosa ode u državni proračun, što bi u idealnom scenariju posljedično s vremenom trebalo značiti i stručnije te profesionalnije kadrove na baznim razinama sporta. Kao i kod prethodne situacije, i ovdje porezno rasterećenje smanjuje potrebu za poreznom evazijom, odnosno – “ubija” se potreba za isplatama “na crno”, uredno se dohodak treneru može obračunati i isplatiti “preko papira”.
Posljednja, četvrta izmjena propisa odnosi se na Zakon o porezu na dodanu vrijednost. Situacija je jednostavna. Trenutna stopa PDV-a na ulaznice za sportske događaje iznosi 25%. Traži se smanjenje te stope na 5%, kao što vrijedi za kulturu, kina, koncerte. Logično i apsolutno potrebno. Postavlja se pitanje zašto to nije napravljeno – “jučer”? Uz odvratno lošu infrastrukturu, uz slabašna nacionalna natjecanja i lige, uz relativno slabu kupovnu moć stanovništa, svaki sportski kolektiv koji uspije privući kakav-takav broj gledatelja na tribine uz plaćenu ulaznicu, “kažnjen” je s 25% PDV-a. Zbilja bi bilo lijepo, a bome i nužno, da se u narednim izmjenama i dopunama Zakona o PDV-u to ispravi.
Na kraju, kad rezimiramo sve ove prijedloge, nameću se dva jednostavna, ali i poprilično oprečna zaključka:
– svi prijedlozi su dobri, čak i realno provedivi
– njihovom provedbom neće se riješiti ništa.
Kao prvo, ove ideje veze nemaju s baljezganjima “opatijaca”. Podsjetimo, pričalo se o povećanju RTV pristojbe, povećanju boravišne i turističke pristojbe, povećanju nameta kladionicama, te znatnim poreznim rasterećenjima kroz ulaganje u solidarni fond. Ništa od toga nije realizirano na ozbiljnijoj razini od općenitih parola i lijepih priča. Jasno da nije, kad je bilo neprovedivo. Provedivi su ovi izneseni prijedlozi (ali i to je veliko pitanje u kojoj mjeri).
Kao drugo, našem sportu ne treba ovakvo “fino tuniranje” (porezna stopa gore-dolje, porezni odbitak veći-manji). Odnosno – treba, ali prije svega, trebaju nam sustavne promjene temljene na jasnom planu, planu kojeg će ove predložene izmjene biti ukomponirani smisleni dio. Ipak, najnužnije su promjene u upravljačkim strukturama, promjene u nacionalnim sportskim savezima. Sport nam najčešće vode neznalice, probisvijeti, politički podobnici odnosno bivši sportaši bez potrebnih kvalifikacija, koje se po potrebi isturi naprijed da svojim imenom, likom i djelom zaštite nerad, muljaže i nesposobnost.
Ivan Prekratić
