par excellance kako bi rekao Izet. Naravno, generacija ’98. kao najveća u povijesti imala je igrače u najvećim klubovima; Šukera u Realu, Bobana u Milanu i to je više manje to. Ostatak momčadi činili su igrači vrlo dobrih europskih klubova te oni iz domaće lige, većinski iz režimske Croatije. U onoj najvećoj generaciji Boban i Šuker čak nisu bili ključni igrači već su se i borili za prvih 11 unutar svojih klubova. Svako vrijeme nosi svoju boju pa u njihovu obranu moj dojam je da nogomet prije dvadeset godina bijaše puno konkurentniji i kvalitetniji za razliku od današnjeg doba, no u te vječne dileme i rasprave ne treba se sad gurati. Današnji hrvatski reprezentativci igraju ključne uloge u Realu, zabijaju škaricama za Juventus u finalu Lige prvaka, neizostavni su članovi prvih momčadi Barcelone, Atletico Madrida, Monaca, Fiorentine, Intera, Liverpoola i da ne nabrajam dalje jer svi smo svjesni igara i dresova u kojima hrvatski igrači nastupaju. Činjenica je da nikad u povijesti nismo imali toliko dominante igrače, s takvom reputacijom te tolikom koncentracijom kvalitete na svim pozicijama osim lijevog beka (nakon Roberta Jarnija kao da je netko ukleo tu poziciju). S druge strane imamo izbornika Čačića Antu. Za njega je šira javnost čula tek kad je nakon velike medijske halabuke i najave kako će klupu Dinama preuzeti veliki argentinski stručnjak Hector Cuper, na klupu zasjeo čovjek čiji je CV bio obogaćen ključnom činjenicom da – “živi blizu stadiona”. Usprkos tom važnom faktoru zahvaljujući kojem nikad nije zakasnio na trening, u njegovom mandatu na maksimirskoj klupi ostat će upamćeno treniranje strogoće na najboljem stoperskom paru Plavih zadnjih desetak godina, Tonelu i Bišćanu. Kad gledamo izbornika i njegov skromni trenerski pedigre s malo ozbiljnog iskustva i ozbiljnih rezultata ne znače ništa loše. Zezam se, naravno da znače, ali ajd da budem malo neutralan. Primjeri najvećih svjetskih trenera poput Guardiole ili Zidanea govore kako do velikih uspjeha mogu i naturšćići bez velikog trenerskog iskustva. S druge strane, rezultati u domaćem prvenstvu nisu loši, dapače. Dogurati s Dubravom, Zadrom i Inkerom do višeg ranga natjecanja, budimo realni ne može bilo tko. Njegov trenerski pristup sam po sebi nije grozan, ali je ograničen. Sigurno se od velikih momčadi TPK-a(Tvornica parnih kotlova), Prigorja iz Markuševca, sesvetskog Radnika ili U-21 reprezentacije Libije mogu svakojake zanimljivosti naučiti i steći neophodno iskustvo, no ako vam je u dvadeset i pet godina trenerske karijere najveći uspjeh bronca s Mediteranskih igara s reprezentacijom Libije, ne računajući rezultate s Dinamom (uzimajući u obzir okolnosti, samo poseban talent ne bi mogao osvojiti titulu s onakvim kadrom u izrežiranoj ligi) postavlja se pitanje što novog, pametnog i intuitivnog takav trener može pružiti igračima najvećih svjetskih klubova? Naravno, odgovor je veliko – ništa. Čak i da je poput Ćire sjajan motivator te trenerske nedostatke nadoknađuje pedagoškim elementima, ali naš izbornik koji živi blizu stadiona nije čak ni to. Ne ostavlja u javnosti ni dojam zajebanta koji bi imao tu asertivnu notu kojom bi animirao i približio igrače te nogometni puk koji budno prati svaki potez. Kad takav čovjek sjedne na klupu reprezentacije odmah se može detektirati ključni problem u cijeloj priči koja je kulminaciju imala na Islandu; nedostatak poštovanja od igrača i nužno potrebnog autoriteta koje trener u bilo kojem sportu mora imati da bi mogao uspjeti u nečem velikom. Gospodin Čačić je upravo suprotno – izbornik na daljinsko upravljanje. Svi smo svjesni njegove uloge na klupi: “špija” i asistent glavnom izborniku koji je alfa i omega hrvatskog nogometa, a u posljednje vrijeme i poznati brački skiper. To zna on, to znaju igrači i to znamo svi mi. Kad s takvom reputacijom odškrinete vrata svlačionice reprezentacije, neovisno je li u njoj Luka „ne sjećam se“ Modrić ili Josip „daj me već više prodajte“ Pivarić – poštovanje i vjera u vaše misli i sposobnosti prestaju iste nanosekunde. Polazniku autoškole nećete dati da vozi bolid Formule 1, no u ovom slučaju ostaje dojam da generacija, koja je u stanju doći do većeg uspjeha od onog prije skoro dvadeset godina, ostaje zarobljena u trgovačko-interesnom limbu čelnika HNS-a, savjetnika Dinama i svih koji štite leđa osobama koje sistemski uništavaju domaći nogomet, a čija je instalacija vozač amater. Rezultatski Čačić Ante u ove skoro dvije godine mandata ostavlja dojam uspješnog izbornika, međutim s ovakvim igračima i “opasnim” protivnicima u njegovom mandatu čak bi i Božica Barišić ostvarila rezultat i „bildala“ statistiku. Igra je međutim realno – za drek. Pobjede na mišiće, surovi talent i reputaciju, a igra koja bi trebala biti kao „pjesma“ šteka i to ne samo u zadnjoj utakmici već duže vrijeme, no zbog „mira u kući“ na neke stvari se okreće pogled. Postavlja se na kraju još jednom isto pitanje – što inovativno može ponuditi izbornik koji živi blizu stadiona, a da može donijeti razliku kako sredinom lipnja iduće godine glavni refren ne bi bio “tuga mi je velika, velika ko Rusija”? Ponuditi može jedino svoju ostavku, ali svi vrlo dobro znamo da za to nema karakter i da to nije u trenutnom interesu inspcijenata koji imaju korist od „repke“, a ne reprezentacije. Mada u globalu čak i ostavka neće promijeniti ništa jer će na izborničku stolicu sjesti neki tamo npr. Zoki ili Kruno – da ne licitiramo imenima. Vremena do prvenstva ima, ostaje za vidjeti hoće li biti imalo pameti u promjeni kadra na klupi (što je ipak SF), ili ćemo se do njegovog početka stići pripremiti za sekiraciju što vrhunski popravljač televizora marke „Rudi Čajavec“ u potpunosti masakrira sjajnu generaciju kakvu vjerojatno nećemo imati još dugo, dugo godina.
Goran Đulić
