Claudio Ranieri po mnogočemu je osebujan lik. Šezdesettrogidišnji Rimljanin vratio se na otok u ulozi menadžera Leicester Cityja, kluba našeg reprezentativca Andreja Kramarića koji se minimdash;čudom minulog proljeća spasio gotovo sigurnog ispadanja u Championship. Englezi su mu se često podsmjehivali zbog raznih taktičkih poteza (polufinale Lige prvaka protiv Monaca) i izjava za vrijeme boravka u Londonu od 2000. do 2004. godine. Kao menadžer Chelsea, bio je u stalnom centru pozornosti, a često su mu zamjerali to što nije bio u stanju savršeno naučiti engleski jezik.Ipak, vodio je Bluese relativno uspješno, ali na koncu, nije imao sreće po dolasku Romana Abramovicha jer Rusu Talijan nije odgovarao.
Raspletom situacije u Leicesteru, može se konstatirati da je Talijan imao sreće. Naslijedio je dobro organiziranu momčad koju je lijepo izgradio Nigel Pearson, kvalitetan menadžer, ali i čovjek bez osnovnih ljudskih manira, što se u Engleskoj posebno ne tolerira. Teško je vjerovati da bi bogati vlasnici popularnih Lisica otpustili Pearsona da se znao civilizirano ponašati.
Junak naše priče doista je sretnik kroz sportski život. Drugačije se ne može opisati čovjeka koji predstavlja garanciju za neosvajanje trofeja, a stigne usput stvoriti impresivni CV. Lisice su mu četrnaesti klub kojeg vodi u karijeri, a od prije nam je poznat (naročito starijim generacijama) iz Fiorentine, Napolija, Parme, Intera, Rome, Juventusa, Monaca i najviše Chelseaja. Pored spomenutih, stigao se okušati i u Madridu kao trener Atletica, boravio je kratko u Valenciji, a njegov posljednji posao prije preuzimanja Engleza bio je u reprezentaciji Grčke gdje se propisno osramotio porazom od Farskih Otoka. Dobio je otkaz jer u pet utakmica nije upisao pobjedu.
Period u Chelseaju donosi mu nadimak “Tinkerman” zbog konstantnih taktičkih rotacija, ali i zbog maštovitih (ponekad neshvatljivih) razmišljanja pred sedmom silom. U četiri godine njegove vladavine Stamford Bridgeom (prije upliva strahovitog ruskog kapitala) uspio je klub podići na vrlo respektabilan nivo, pa su tako Bluesi bili u TOP 4 ekipe Premiershipa. Dolaskom Romana Abramovicha, bilo je jasno da je Claudio bivši, odnosno da će Rus tražiti trenera koji garantira trofeje.
“Pozdrav morskim psima, dobrodošli na moju sahranu!” mdash; rekao je na uvodu press konferencije uoči važne polufinalne utakmice protiv Monaca u polufinalu Lige prvaka. Znalo se već tada da je Talijan bivši, a mjesecima uoči ustoličenja Josea Mourinha, bio je direktan u medjima:
mdash; Ljudi misle da sam mrtav čovjek, ali nisam. Ja sam i dalje na nogama. Teško me je ubiti. Čak i da sam osvojio sve, opet bih dobio otkaz!
Ranieri, majstor za balansiranje momčadi i rezultatsko podizanje dobrih ili vrlo dobrih timova, nije se uklapao u viziju jer nema “murinjovsku” glad za stalnim uspjesima. Loptanje mu potom pruža nove avanture, pa godinama poslije, radit će u Valenciji, Parmi, Juventusu, Romi i Interu. Španjolska priča prolazi loše, ali povratkom u svoju zemlju pronalazi sebe. Spašava Parmu od ispadanja i dobiva šansu u Juventusu koji se vratio u Serie A nakon Calciopolija. Na pitanje novinara kako je uspio motivirati tim Parme koji je izgubio 13 puta u prva 22 kola, a zatim osvojiti 26 bodova u preostalih 16 i tako izboriti sredinu ljestvice, rekao je ovo:
mdash; Morao sam ih potaknuti, zapaliti vatru. Ne možemo gore od ovog, ali ovi iznad nas nisu toliko bolji. Samo, oni se bore više od nas. Zatim sam rekao igračima: “Tko ne bude davao sve od sebe da se spasimo… Ubit ću ga!
U Torinu također odrađuje svoju dvogodišnju “stabilizaciju”, međutim, Juve ostaje daleko od borbe za trofeje i on dobiva otkaz jer ga ne smatraju dovoljno kvalitetnim za ostvarivanje nekih viših ciljeva. Da su postojale razmirice između tadašnjeg sportskog direktora Alessia Secca i njega, potvrđuje i ova Tinkermanova izjava nakon što je njegova Roma srušila Juve u Torinu:
mdash; Nisam željan osvete. Nisam pozdravio direktore Juventusa jer to ne želim. Pozdravio sam trenera Ciru Ferraru, ali direktore neću, jer to doista ne želim!
Novi mandat odrađuje u Rimu gdje pokušava ponoviti uspjehe slavnog sunarodnjaka, Fabia Capella. Glavni rival mu je slavni Mourinhov Inter kojeg je imao u šaci. Momčad je preuzeo od Luciana Spallettija koji je u prvenstvo krenuo s dva poraza. Ranieri ubrzo diže momčad (pamti se izjava Daniele De Rossija, veznjaka Rome, koji je rekao da ih je isprva zbunjivalo to što Ranieri traže da igraju puno jednostavnije nego Spalletti), stiže i prestiže tada vodeći Inter, a pet kola prije kraja, Giallorossi su se nalazili ispred Nerazzurra i pri tom bili u finalu Coppa Italie.
Epilog? Inter osvaja trostruku krunu, a Ranieri iduće szone podnosi ostavku. Portugalac ga proglašava vječitim gubitnikom.
mdash; Osvojio je Superkup i još jedan manji kup u cijeloj karijeri. Prestar je da mijenja svoj gubitnički mentalitet. mdash; mišljenje je JMourinha o trenerskim kvalitetama nešto starijeg kolege.
Pola godine zatim vodit će baš Inter u kojem ne uspijeva napraviti ništa konkretno, svi su bili sretni kad je klub objavio raskid ugovora s njim. Novu sreću pronalazi u Monte Carlu gdje u dvije godine uspijeva uvesti posrnuli Monaco iz druge u prvu ligu, a zatim i osvojiti drugo mjesto iza nedodirljivog Paris Saint Germaina.Što je zajedničko u velikoj većini njegovih poslova kroz veliku većinu klubova koje je vodio u karijeri?
Kronični nedostatak trofeja. Osvojio je nekoliko domaćih kupova i superkupova, no nikad ništa više od toga. A nije baš da nije bilo prilike za nešto više.Claudio Ranieri definitivno nije najviši trenerski kalibar, niti je rođeni pobjednik, gledano s rezultatske strane. Usporediti ga s likovima poput Fergusona, Mourinha ili Guardiole bilo bi nepravedno prema potonjima.On predstavlja sponu između (ispod)prosječnog i (vrlo) dobrog rezultata i tu je ta njemu neprelazna granica. Mogući rast apetita, kao i potencijalni pritisak na njegova leđa, znače samo jedno mdash; hvatanje silazne putanje i konačan pad.
Kroz gotovo sve klubove koje je vodio (najčišći primjeri: Roma, Juventus), nakon dosezanja spomenutog limita, stvari bi krenule nizbrdo i tada se on nalazio u situaciji gdje ga više ne žele niti klub, niti navijači, a on ne želi otići. Leicester bi stoga mogao biti idealno okruženje za Tinkermana koji voli raditi bez prisutnosti težeg imperativa. Pri preuzimanju Citya, iznosi zanimljiv stav:
mdash; Mislim da danas u Premiershipu imamo puno više Tinkermana. Ja sam prvi, mašem tom zastavom. Kad igrate protiv Guardiole, ne znate koji će on sustav igre koristiti protiv vas. Kad radite takve promjene, otežavate protivniku. Vaši igrači znaju što se dešava, dok protivnički ne znaju. Doveli smo dodatnog braniča (Benalouanea) kako bi mogli ponekad igrati i s trojicom otraga.
Danas je menadžer kluba koji je u prva dva kola Premiershipa ostvario dvije zaslužene pobjede. Posljednju na Upton Parku, protiv našeg Slavena Bilića, gdje je pao West Ham (1mdash;2). Andreja Kramarića vidi kao treću opciju u napadu jer pored Vardyja i Okazakija kao udarnih napadača u njemu omiljenoj formaciji 4mdash;4mdash;2, za Kramu mjesta trenutno nema.
Stara lisica nadmudrila je talentiranog početnika, a mogla bi nadmudriti još mnoge kako vrijeme bude odmicalo. Jer, stvari su postavljene tako da Talijanu idu u prilog, pa bi Leicester mogao predstavljati jednu od najzanimljivih priča ove sezone u Engleskoj.
Potpis na to stavit će Claudio Ranieri, a trofeja, naravno, neće biti. Jer to je, čini se, nerealno u svakom mogućem pogledu. Gospodin Tinkerman garancija je za balans ekipe i rezultata, zanimljive i duhovite izjave medijima, uglađenost i civilizirano ponašanje kroz zelena borilišta. Ali nije za ono što je mnogima najvažnije mdash; trofeje.
Dejan Lovrić
