Veliki nogometaš, jedan od najvećih francuskih i europskih igrača uopće, bio je spreman za najveće uloge i nakon igračke karijere obilježene uspjesima. Igrač, izbornik, član organizacijskog odbora SP 1998., a onda i predsjednik UEFA-e. Michel je živio uspjeh ili se tako činilo onim manje upućenima u život francuskog umjetnika lopte. Grijesi prošlosti su ga konačno sustigli i bacili ogromnu mrlju na njegov životni put, zasjenivši sve dosadašnje uspjehe. Odluka Sportskog arbitražnog suda (CAS) konačni je kraj karijere za Francuza.
Nogometnim je zaljubljenicima poznata priča o talentiranom dječaku, potomku talijanskih migranata, koji je sa loptom mogao sve. Odrastajući na ulicama malog Joeufa, u sjeverno-istočnoj Francuskoj, skrenuo je pozornost na sebe svojim nogometnim vještinama. Iz lokalnog kluba, prelazi u Nancy, a zatim i u redove Saint-Etiennea, tada najboljeg francuskog kluba. Kraj karijere dočekao je u talijanskom Juventusu, a u tom je razdoblju osvojio čak 3 Zlatne lopte. Pele ga je jednom prilikom opisao: “On je mozak koji sve organizira na terenu. Ne trči puno kao Cruyff i ne oslanja se puno na fizičku moć, koristi glavu u širem smislu te riječi.” Uspjehe je imao i sa reprezentacijom, 1984.vodio je Trikolore do prvog naslova u povijesti ove velike zemlje, osvojen je naslov europskih prvaka. Za razliku od velikog Nizozemca, Platini je imao drugačiji pogled, ne samo na stil igre, već i odnos prema reprezentativnom dresu. Nakon što je već bio okačio kopačke o klin, Platini se vratio nogometu 1988.godine zaigravši za reprezentaciju Kuvajta u susretu protiv SSSR-a. Sin talijanskih doseljenika upisao se tako u malobrojno društvo igrača, koji su u to vrijeme igrali za dvije reprezentacije. Koji je bio motiv i kako ga je kuvajtski Emir uspio nagovoriti možemo samo nagađati, no ljubav prema zaljevskim državama i njihovim emirima zapravo ga nikada više neće napustiti.
Poslije je obnašao i dužnost francuskog izbornika, međutim nije uspio odvesti Francuze na SP 1990. u Italiji, a nakon briljantnih kvalifikacija za EP 1992. ispada već u skupini te se povlači sa izborničke funkcije. Poslije toga uspješno je koračao tehničkim komisijama UEFA-e i FIFA-e, sve dok nije 2007.godine pobijedio Šveđanina Lennarta Johanssona, postavši novi predsjednik europske nogometne organizacije. Ambicija nije bila ispunjena ni sa tom pozicijom, želio je postati novi čelnik svjetskog nogometa, želio je naslijediti vremešnog Blattera. Ipak sudbina je htjela drugačije. Tijekom raspetljavanja priče o FIFA-i i svih skandala vezanih uz svjetski nogomet, počelo se pojavljivati i ime Platini. Nemušte obrane o usmenom dogovoru i neizostavni osmijeh nisu mogli zaustaviti pitanja. Možda bi i domaći mediji mogli naučiti ponešto iz primjera France Footballa, čiji su novinari i urednici hrabro i dosljedno preispitivali stavove francuske nogometne ikone, ali i uloge koju si je sam dodijelio. Borac za neki novi, drugačiji i pošteniji nogomet, koji je trebao reformirati FIFA-u postao je samo blefer bez pokrića. Platinijev osmijeh i floskule nisu uspjeli obmanuti sunarodnjake, koji su uočavali nedosljednost i samo ukazivali na njih, ne imajući previše razumijevanja za njegove ranije zasluge. Samoproglašeni vitez borbe za čišći nogomet našao se u klupku skandala, a samo će ga jedan koštati funkcije. Onaj o isplati 2 milijuna franaka bez ikakvog pokrića.
Čak ni danas, nakon što ga je CAS praktično odstranio iz nogometa, uz neznatno smanjenu kaznu Michel se ne smatra krivim, on ne vjeruje da je išta u njegovim postupcima bilo pogrešno.
“Ne mogu žaliti za nijednim postupkom, jer nisam uradio ništa loše ili protuzakonito. Borim se da shvatim što se dogodilo.”
Kao što sigurno ne misli da je nešto pogrešno u činjenici da je njegov sin Laurent zaposlen u jednoj katarskoj, sportskoj firmi samo 12 mjeseci nakon što je on glasao za dodjelu domaćinstva ovoj zaljevskoj zemlji. Slučajno ili ne, svoj glas je bio obećao SAD-u, da bi mišljenje promijenio nakon susreta sa sinom katarskog emira Sheikh Tamim bin Hamad bin Khalifa al-Thanijem uoči glasovanja kod tadašnjeg predsjednika Sarkozija. Nakon tog sastanka Platini stariji će sasvim slučajno ruku dignuti za Katar, katarski kapital će ući u PSG, a Platini mlađi će radno mjesto u PSG-u zamijeniti onim u katarskoj Burrdi. Briga za potomke nije vezana isključivo za sina, tako da mu nije smetalo natječaj za izradu himne Europske lige povjeriti bivšem zetu. Uvijek se vodio isključivo vlastitim pogledima na moral i savjest pa je jednom prilikom izjavio da ga je majka učila da se pokloni ne vraćaju. Pitanje koje je prethodilo “duhovitom” odgovoru bilo je usmjereno na luksuzne satove, koje su članovi IO FIFA-e dobili u Brazilu, a priča o korupciji unutar nogometne organizacije bila je već na naslovnicama.
Ovo je samo dio priče o Michelu Platiniju, čovjeku koji je dolazio u Hrvatsku držati bahata predavanja o nemiješanju politike i nogometa uz odobravanje domaćeg Saveza. Nepripremljeni i prilično nesvjesni svijeta oko sebe, tadašnji su se državni čelnici prilično iznenadili njegovim nastupom i retorikom. Na kraju je možda i ironično da je upravo vlastitim primjerom negirao u Zagrebu izrečene stavove i potvrdio nužnost kontrole nogometne oligarhije. Upravo je dužnost država da paze na pojave korupcije i kriminala u nogometu.
Pune 32 godine nakon što je sa reprezentacijom Francuske osvojio naslov EP u domovini Platini je napravio puni životni krug. I dok će se u Francuskoj opet igrati Europsko prvenstvo on iz nogometa odlazi zauvijek osramoćen.
Adieu, Michel! Ne reviens pas!
Edo Zdravković
