Dinama je još jedno burno ljeto koje će ostati najviše zapamćeno po velikim transferima. Marko Pjaca Dinamov je plavi dres zamijenio crno bijelim Juventusovim, a Staru damu je taj transfer koštao 23 milijuna eura; što je ujedno i rekordna odšteta plaćena za nekog igrača iz HNL-a. Pjaca nije jedini igrač koji je ovog ljeta napustio maksimirsku svlačionicu jer su prodani i Marko Rog, Josip Brekalo, Eduardo, Jeremy Taravel, Antonijo Ježina te brojni drugi. Dinamo je naravno i doveo nekoliko igrača, ali dolasci ipak nisu bili niti blizu tako glamurozni kao odlasci. Na kupnju igrača potrošeno je neusporedivo manje novca nego što je zarađeno od prodaje. Samo su 2 igrača plaćena više od milijun eura. Posebno je zanimljiva činjenica da upravo njih dvojica; zbog odlaska na posudbu u Lokomotivu (Rrahmani) odnosno zbog operacije (Lešković), neće moći pomoći klubu ove jeseni. Drugim riječima, Lokomotiva je u ovom prijelaznom roku dobila pojačanje skuplje od bilo kojeg Dinamovog. Naravno da je, kao i u svakom prijelaznom roku, nekoliko igrača prešlo iz Dinama u Lokomotivu i obrnuto. Neki od njih putem posudbe, a drugi putem raskida i potpisivanja novog ugovora. Međutim, Dinamo ovog ljeta nije bio uspješan samo na financijskom planu nego i na onom sportskom, te je pobjedom u Salzburgu drugu godinu za redom izborio nastup u grupnoj fazi Lige prvaka. Brojni mediji prenijeli su da se upravo na povratku iz Salzburga među čelnicima kluba javila ideja o izgradnji novog stadiona.
Dinamo domaće utakmice igra na stadionu u Maksimiru koji je zapravo stariji od samog kluba. Prvi stadion na ovom prostoru izgrađen je još davne 1912. godine za potrebe HAŠK-a. Nakon Drugog svjetskog rata krenulo se s izgradnjom “modernijeg” stadiona. Prvo je izgrađena zgrada, nasipi za stajanje i mala tribina sa zapadne strane, a 1952. godine počela je izgradnja tribina. Dvije godine kasnije izgrađena je atletska staza i zapadna tribina, a godinu dana nakon toga i sjeverna tribina. 1961. godine izgrađena je istočna tribina i postavljena rasvjeta na stadion, a 1969. završena je južna tribina. Stadion je prije postavljana sjedalica službeno imao kapacitet od 64.000 gledatelja, a rekordna posjeta zabilježena je 19. srpnja 1973. kad je kvalifikacijsku utakmicu za Prvu jugoslavensku ligu između Zagreba i Osijeka gledalo 64.138 ljudi, što iz današnje perspektive zvuči nestvarno.
1998. godine krenulo se u ozbiljnu rekonstrukciju stadiona, a želja je bila da grad Zagreb dobije stadion koji zadovoljava kriterije za igranje finala Lige prvaka. Srušena je stara sjeverna tribina i izgrađena nova. Srušeno je “istočno stajanje” te je obnovljena zapadna tribina koja je pritom ostala bez krova. Temelji novih reflektora “ušli” su u atletsku stazu kojoj su dani na “novom” stadionu po nacrtima ionako bili odbrojani jer je na njenom mjestu trebao biti izgrađen donji prsten tribina uz teren koji bi pritom bio ukopan ispod razine zemlje. Konačan kapacitet stadiona prema planu je trebao biti 60.000 mjesta. Međutim, radovi su stali i stadion nikad nije dovršen tako da je umjesto modernog stadiona Zagreb dobio nikada zatvoreno gradilište. Veliko je pitanje je li rekonstrukcija bila pametnija ideja od izgradnje potpuno novog stadiona, u Maksimiru ili na nekom drugom mjestu. Brojke kažu da je za novac potrošen na ovaj “face lifting” mogao biti izgrađen potpuno nov i moderan stadion. Bez da sad ulazimo u razloge zašto je odlučeno da se ide u rekonstrukciju umjesto izgradnju novog stadiona i gdje je nestao sav taj novac, jer to nije tema ovog članka, ostaje činjenica da tog novca više nema, a stadion je takav kakav je. Zapadna i sjeverna tribina nikad nisu dovršene, istočnu je ozbiljno nagrizao zub vremena i stvarno je nevjerojatno da danas netko gleda Ligu prvaka s takve tribine, a južna je drugačijeg oblika od ostale tri tribine i ne uklapa se u cijeli koncept. Tribine su od terena odijeljene krnjom atletskom stazom koja ionako više ne služi svojoj svrsi, a infrastruktura ne zadovoljava osnovne potrebe.
Vratimo se sad na onu ideju o izgradnji novog stadiona s početka članka. Reći će neki da je suludo uopće razmišljati o novom stadionu nakon što je na ovaj postojeći već potrošeno toliko novca. Čini se da tako razmišljaju i u Gradu Zagrebu gdje preferiraju ideju izgradnje krova na postojećoj sjevernoj i zapadnoj tribini. Međutim, postavlja se pitanje ima li to smisla. Naravno da je izgradnja krova manja investicija od izgradnje cijelog stadiona, ali prije bilo kakve investicije treba ipak sagledati širu sliku. Činjenica je da se ovaj stadion pokazao kao rupa bez dna koja je progutala ogromne količine gradskog novca, a rezultat je sve samo ne zadovoljavajući. Problem je u tome što svaka nova investicija znači i novo trošenje novca, a ne garantira nikakav rezultat. Svi se možemo složiti da je rekonstrukcija stadiona krajem 90-ih bila velika pogreška i da je iz današnje perspektive jasno da je za manje novca mogao biti izgrađen lijep, moderan stadion. No opet s druge strane, izgradnja novog stadiona je puno transparentniji posao u kojem se javlja puno manje “izvanrednih” troškova nego kod rekonstrukcije. No to je opet tema za neki drugi članak, jer prošlost ionako ne možemo promijeniti. Možemo se samo nadati da ćemo u budućnosti biti pametniji te da nećemo ponavljati greške koje smo napravili. Situacija je takva kakva je. I što je sada najpametnije napraviti? Nastaviti lopatom ubacivati novac u ovaj stadion ili izgraditi potpuno novi? Napokon, i iz kluba su izrazili želju da izgrade novi stadion svojim novcem. Pa u čemu je onda uopće problem? Klub je ionako, barem prema riječima klupskih čelnika, “pun kao brod” i “budućnost je osigurana za idućih 20 godina”. Znači da nema nikakve prepreke da dio tog novca ulože u moderan stadion; obzirom da iz kluba ionako dobivamo informacije kako je posjeta na utakmicama ispod očekivanja najvećim dijelom upravo zbog neadekvatnog stadiona.
Naravno da stvari ipak nisu takve kakvima ih iz kluba pokušavaju prikazati. Financijska izvješća pokazuju da klub baš i nije “pun kao brod”, a dosadašnji obrazac ponašanja klupskih čelnika govori nam da vlastiti novac, sve kad bi ga i imali, nemaju niti najmanju namjeru trošiti na taj način. Pa čemu onda ovakve najave iz kluba? Treba naglasiti da ovo nije prvi put da iz Maksimirske 128 “prijete” izgradnjom stadiona vlastitim novcem i odlaskom iz Maksimira. Čim su se pojavile prve glasine da Dinamo planira sam graditi vlastiti stadion, počeli su se pojavljivati i brojni članci u kojima se sugerira da bi, obzirom na sve što je Dinamo napravio za Zagreb, bilo lijepo od Grada da ipak on snosi trošak tog projekta. Čini se da ti probni baloni ipak nisu naišli na očekivani prijem jer građani Zagreba nisu oduševljeni idejom financiranja stadiona za klub koji u najmanju ruku baš i nije primjer transparentnog poslovanja. Zanimljivo je istaknuti da se na temu o Maksimiru odmah nadovezao i izbornik nogometne reprezentacije Ante Čačić koji je zavapio za “nacionalnim” stadionom koji bi se “isplatio” državi jer se Hrvati više “ne bi trebali sramiti domaćih utakmica”. Naravno da bi taj nacionalni stadion bio u Zagrebu pa bi bilo logično da ga koristi i Dinamo. Reći će iz HNS-a da je to samo sretna okolnost, a nikako nešto planirano.
Treba li Zagrebu odnosno Dinamu uopće novi stadion? I da i ne. Činjenica je da Maksimir, usprkos golemim ulaganjima zadnjih 20-ak godina, jednostavno nije stadion koji zadovoljava potrebe nogometnog kluba niti navijača u 21. stoljeću. Još je važnije pitanje može li se ovaj stadion uopće dovesti u stanje da zadovolji te potrebe, te kolika bi bila cijena tog projekta. Odgovor na prvi dio vjerojatno je potvrdan, ali problem nastaje u drugom dijelu zato što iznos te rekonstrukcije de facto odgovara cijeni novog stadiona. Pa je li onda, uzmimo hipotetski da se krene u taj projekt, bolje potrošiti isti iznos novca za ušminkavanje postojećeg rugla ili za izgradnju potpuno novog stadiona? Vjerujem da bi u tom slučaju svi glasali za drugu opciju. Međutim, opet se vraćamo na glavno pitanje. Tko bi sve to financirao i gdje bi se taj stadion gradio?Zanemarimo na trenutak financije i posvetimo se lokaciji. Nije tajna da su Zagrepčani vezani uz prostor na kojem se stadion trenutno nalazi i kada bi radili anketu vjerojatno većina ne bi bila za novu lokaciju. Pritom se uglavnom pozivajuć na tradiciju i sentimentalnost koje u njima bude sjećanja na neka sretnija vremena kada je Dinamo bio simbol i ponos ovog grada, a i šire. Ta vremena su na žalost prošla, a osjećaji koje klub iz Maksimirske 128 danas izaziva sigurno nisu ponos i poistovjećivanje s klubom. Kao što smo već rekli, stadion je “oduvijek” tu i navijačima je teško zamisliti neko drugo mjesto na kojem bi gledali utakmice. Naravno da se stadion može izgraditi na istom mjestu, ali to je dvostruki posao jer prvo treba srušiti stari da bi se gradio novi i to vjerojatno ne odjednom nego tribinu po tribinu. Međutim, stadione su mijenjali i stariji klubovi od Dinama pa zašto onda ne bi i Dinamo?
Veliki plus kod izgradnje na novoj lokaciji je činjenica da bi klub i reprezentacija mogli cijelo vrijeme izgradnje nesmetano igrati na sadašnjem stadionu i onda samo preseliti na novu lokaciju nakon što stadion bude izgrađen. Moderni stadioni se uglavnom grade izvan gradova, na mjestima koja su dobro prometno povezana, imaju dovoljno prostora za parkiranje i ne izazivaju prometni kolaps prije i poslije utakmica. U prošlosti se često spominjala lokacija na Kajzerici gdje se, barem prema pisanju medija, trebao graditi famozni Plavi vulkan. Riječ je o projektu koji nije otišao dalje od fotografija u novinama. Sama Kajzerica nije loše mjesto za izgradnju stadiona iako bi trebalo urediti nešto od infrastrukture u okolici, ali to ionako vrijedi za svaku novu lokaciju. Dalje je od centra grada i postoji dovoljno prostora da se sve uredi u skladu s potrebama. Kajzerica bi naravno bila bliža navijačima iz jugozapadnog dijela grada, ali dalja onima iz sjeveroistočnog dijela. Pomalo je problematičan promet obzirom na to da su Slavonska i Zagrebačka avenija zakrčene za vrijeme prometnih špica što bi moglo predstavljati problem za utakmice radnim danom, posebno one ranije. Druge lokacije koje se spominju su još više udaljene od grada, uz zagrebačku obilaznicu. Pojavila se tako glasina, ali za sad samo glasina, o lokaciji negdje na krajnjem istoku grada. Iz perspektive prometne povezanosti to je odlična lokacija. Obilaznicom se može doći sa sjeverne i južne strane, autocestom s istoka, a Slavonskom avenijom iz samog grada. U blizini se nalazi i zagrebačka zračna luka, a gradonačelnik nam je obećao i tramvajsku liniju do iste. Naravno da će ovo zadnje ostati u sferi predizbornog obećanja, ali takva sudbina ionako čeka i ovaj hipotetski stadion. Da se i konkretiziraju navedene glasine, teško je uopće zamisliti da bi navijači iz Zagreba podržali ovakvu ideju.
Iako smo se pozabavili lokacijom kao važnim faktorom pri donošenju odluke na temu “Što dalje s Maksimiromrdquo;, zapravo postoji samo jedno važno pitanje. Tko bi sve to financirao? Prije 20-ak godina nitko ne bi ni postavljao takvo pitanje jer bi odgovor bio jasan – Grad odnosno država. No vremena su se promijenila i građani danas sigurno ne bi bili oduševljeni takvom idejom. Tko onda? Klub? Napokon, sami su pokrenuli cijelu tu raspravu. Nedavno smo mogli čitati o prijedlogu jednog bivšeg BBB-a i poduzetnika o načinu financiranja. Hoće li biti nešto od toga? Naravno da neće, zato što je prijedlog previše detaljan i jasno definira prava i obveze. Možda sam u krivu, ali ne vjerujem da klub takvo što želi. U klubu bi najviše voljeli da im iz Grada kažu: “Vi ste svoje napravili, a na nama je da vas nagradimo stadionom”. Treba li Grad to napraviti? Naravno da ne. Gradski novac se ionako godinama slijeva u klub koji skriva financijske podatke. Svaki klub koji dobiva makar i kunu gradskog ili državnog novca, nema pravo na “poslovne tajne” i sve mora biti javno i transparentno. Kažu u klubu da navijača nema zbog stadiona. Istina, stadion je loš, ali to nije razlog slaboj posjeti. Navijača nema zbog kluba, a ne zbog stadiona. Da bi se navijači vratili na tribine treba promijeniti klub, a ne stadion.
Jednom kad se to dogodi onda možemo eventualno pričati o novom stadionu te koja bi lokacija bila najzgodnije rješenje i tko bi to na kraju financirao.
Branko Komorski
