Biti vjerni navijač nogometnog kluba u Hrvatskoj prava je pokora. Raspravljali su na tu temu kolege Bojan i Goran zajedno s kolegicom Natalijom u emisiji našeg portala posvećenoj Hajduku.
U stilu Nostradamusa kolega Antonijević prorekao je da će na prvenstvenoj utakmici Osijeka i Hajduka u Osijeku biti pravi organizacijski cirkus. I bio je. Odnosno nije, ako ćete vjerovati priopćenju kluba s Drave, koji eto odgovorno tvrdi da je organizacijski napravljeno sve što je u njihovoj mogućnosti. Izgleda da je ipak vjerojatnije da je naš Antonijević Nostradamus, a ne čovjek koji se nagledao (tobože) nesposobnosti organizatora.
O tome koliko su naivne i nebulozne tvrdnje službenog Osijeka nepotrebno je razglabati. Svi koji su tamo i bili svjedočili su tome da se ulaznica nije mogla kupiti dan prije za gostujuću tribinu, da za gostujuću tribinu nisu davali popust za djecu i da nisu bila otvorena četiri ulaza. Zašto NK Osijek laže, odnosno ignorira činjenice koje su uzrokovale ogromne zastoje na ulazu u stadion i neutemeljeno svu krivnju svaljuje na navijače Hajduka?
Srž problema organizacijskih cirkusa je policija. I to je nešto o čemu se ni na jednom seminaru posvećenom ‘problemima navijača’ ne raspravlja, što bi valjda značilo da tog problema ni nema. Ne čudi, s obzirom na to da sustav sustavno navijače tretira kao građane nedostojne osnovnih ljudskih prava (o potrošačkima da ne počinjemo). Tako ćete na famoznoj HNS “Konferenciji o sigurnosti i zaštiti na nogometnim utakmicama” čuti i izjave poput one Branke Žigante Živković, sutkinje Odjela za prekršaje Visokog prekršajnog suda, koja je svoje lakrdijaško izlaganje prisnažila izjavom: “Moj je sin bio BBB, a nije znao tko igra”.
Pričamo dakle o sutkinji visokog prekršajnog suda čiji je domet razmišljanja na temu navijača (i njenog vlastitog sina) toliki da – ako ne znaju tko igra nemaju što tražiti na stadionu. S obzirom na to da je iz sjevernokorejskog sažetka HNTV-a evidentno da se na istu logičku konstrukciju referirao i UEFA-in savjetnik Predsjednika UEFA-e za sigurnost Željko Pavlica, izjavivši da je uvjeren da “kriminalci koji preko toga naprave posao (?!) ne znaju nabrojati prvih 11 igrača svoje momčadi”, jasno je da ljudi koji predstavljaju sustav smatraju da onima koji nisu zagriženi HNL fanatici nije mjesto na stadionima. Divna je to logika koja u suštini najbolje oslikava umobolnost njihovog sklopa i izvore problema navijača pa bi na nekim budućim konferencijama bilo zanimljivo čuti kojom logikom kina dozvoljavaju da u njihove dvorane ulaze ljudi koji nisu upoznati s imenima glumaca, režisera i producenata sadržaja kojeg dolaze gledati. Prijateljstvo, druženje i međuljudski odnosi za ovakve likove očito ne mogu biti dovoljan razlog da se netko odluči ići gledati nogomet. Ili film koji ga nužno ne zanima. Ne samo što nisu dovoljan razlog, već se u njihovoj umobolnoj konstrukciji manjak interesa za tim istrčava li na travnjak Zgrablić, Marko Karamarko, Prelčec ili Zulim, dovodi u korelaciju s kriminalnim (!) sklonostima.
I tu se ponovno vraćamo na policiju. Jer policija predstavlja sustav i djeluje po njegovom nalogu. A izvršitelji ovakvog mentalnog sklopa, koji se reklamiraju pod sloganom “Sigurnost i povjerenje”, do nedavno su bili glavni inicijatori problema na stadionima (i izvan njih). Da se razumijemo, kao i u svakoj profesiji tako i među policajcima postoje ljudi koji zaista časno i profesionalno rade svoj posao. No, s tim dijelom realnosti navijači se rijetko susreću. Na osobnom primjeru mogu posvjedočiti o mnogim situacijama poput one u 2009. godini kada je na slabo popunjenoj sjevernoj tribini stadiona Poljud po nalogu centrale poslan kordon specijalaca. S jednim ciljem. Isprovocirati nerede. Tu sam imao priliku svjedočiti možda i najbrutalnijem postupanju jednog službenika koji je bez razloga i povoda pendrekom mlatio djecu od 12 do 14 godina, kojih je tada, kao i danas, na sjeveru bio pristojan broj. Da uz njega nije bio primjerak časnog i profesionalnog policajca upitno je kako bi ta djeca na kraju njegovog iživljavanja završila. Ono što nije upitno jest to da je toj djeci jednom za svagda demonstrirano što znači biti navijač u Hrvatskoj.
Razlog zbog kojih ovakve i slične situacije ne eskaliraju je samo jedan – navijači. Baš kao i u ovom slučaju, kada je opjevani vođa navijanja sa snimke izvadio svoju osobnu iskaznicu i derao se okružen policajcima da je on taj i taj i da zahtijeva da dovedu zapovjednika koji će objasniti čemu to što rade, tako su u mnogo prilika razum i tolerancija tih kriminalaca ono što spriječi veću i u suštini nezaustavljivu eskalaciju.
Sustav kakav je tada (a u nekim dijelovima RH i danas jest) bio u našoj državi, kojeg su na svojoj koži najjasnije osjetili Boysi, treba nerede. Treba problem navijača da bi se mogao hraniti i obraniti svoje postojanje i svrhu te ugušiti glas i volju naroda. Ovaj i slični primjeri onaj su najekstremniji prikaz realnosti navijačkog života. Puno je više onih poput posljednjih u Zagrebu i Osijeku. Način na koji policijski službenici organiziraju dolazak većeg broja gostujućih navijača na stadion je tortura koju bi svaki onaj tko tvrdi da su navijači zaslužili ono što im se radi trebao proći. Doživjeti iz prve ruke razvoženje na točke skupljanja, pretrese pri dolasku, prebacivanju, ukrcavanju u prepune buseve, izlasku iz istih, kašnjenje zbog torture na ulasku u stadion, čekanje sat vremena poslije utakmice da možeš napustiti isti. Povratak u te buseve, ponovno prekrcavanje i konačni odlazak doma na put od 4 i više sati… Sve to jer si odlučio otići na nogometnu utakmicu.
Pretresi koji se vrše na stadionu poseban su oblik maltretiranja. Za naš zakonodavni sustav baklje jesu problem i to je Savezu i policiji (koji su kao i klub iz Maksimirske 128 isprepleteni vezama i poslovnim transferima) opravdanje za ponižavanje ljudi pri ulasku na stadion. Od otuđivanja najbanalnijih stvari poput plastičnih boca i Labela, do usporenih (nerijetko dvostrukih) pretresa, skidanja, izuvanja… Sva ta tortura prolazi se usprkos činjenici da prema HNS-ovim propisima za licenciranje prvoligaški stadioni moraju imati (i imaju) video nadzor. Što znači imati video nadzor i znati ga (i željeti ga) koristiti? Kada je Hajduk igrao u Brondbyju, u Danskoj, na zatvorenom ulazu ispred stadiona stajali smo do nekih dvadeset minuta pred početak susreta. Naviknuti na naše balkanske probleme i sustav (očekujući klasičan hrvatski pretres i maltretiranje), prijatelj i ja komentirali smo kako su i ovi Danci sjebani. Ni minutu nakon naših razgovora ugodnih otvaraju se vrata. U tom trenutku četristotinjak navijača kreće prema ulazu. Pretresa nema, policajci pristojno pozdravljaju gotovo svakog ponaosob, redari čekiraju karte i unutra si. Zašto? Ušli smo na tribinu i spiker nas je nakon nekog vremena na hrvatskom jeziku obavijestio o cjeniku protupravnog ponašanja, kao i činjenici da je video nadzor u upotrebi. Tako izgleda odlazak zloglasnih hrvatskih kriminalaca na utakmicu u Dansku.
Tortura i sve ono što su policija i Savez priuštili (i još uvijek dobrim dijelom i nerijetko priuštavaju) navijačima, uz blagoslov politike koja je uz sitne i velike kriminalce najzaslužnija što su nam nogomet i nogometni klubovi uništeni i opljačkani, u potpunosti je besmisleno i kontraproduktivno. Svjesni su toga i oni sami.
Svi navijači Hajduka koji su u posljednje dvije godine pohodili gostovanja na Maksimir znaju o kakvim se promjenama radi. Više nema torture i razvoženja do stare bolnice, nema prekrcanih buseva, nema čak ni čekanja od preko jedan sat poslije utakmice na stadionu. Vozila navijača ispraćena su s Lučkog u (sve uhodanijoj) koloni do parkinga pred stadionom. Što god tko mislio, razlog ovakvom ponašanju policije nisu navijači, oni u svom ponašanju ništa nisu promijenili, jer i među njima kao i među svakoj masi ljudi postoje ovakvi i onakvi. Promijenio se sklop odgovornih, našao se netko tko je shvatio da se ljude maltretira i time riskira eskalacija izgreda.
Kada bi se primjer organizacije najvećeg derbija u Zagrebu jednako predano i razumno preslikao na fluidnost pri ulasku na stadion, mogli bismo se s razlogom zapitati: zašto ste nas maltretirali? Odnosno, zašto nas još uvijek maltretirate? Možda zato jer je sustav kojeg ste štitili i štitite samo oslabio, ali još uvijek nije pao, a mi još uvijek nismo odustali. Možda zato jer poklici “Hrvatska policija, mito i korupcija” nisu samo isprazan navijački folklor…
Tino Roso
