Čekali smo dvadesetak godina da se pojavi Dario Juričan, osoba koja je skupila dovoljno muškosti i na kino platna plasirala film „Gazda“ koji nije o Ivici Todoriću, nego o bijednom hrvatskom gospodarstvu koje kao taoca drži lažno-kapitalistički pojedinci. Da bi nam cvao kapitalizam, morali bismo biti uvelike samostalni od države, a znamo kako je Agrokor sve samo ne samostalan od države. Kreditiranje od strane HBOR-a, pisanje posebnih zakona („Lex Agrokor“), odnosno državni intervencionizam, neplaćanje poreza i dobavljača znak su povlaštenog statusa – drugima se to ne prašta. Uostalom, i sam Todorić u jednoj televizijskoj emisiji kaže kako je monopolist, što država ne bi trebala tolerirati, a tolerirala je, i hranila je, dugo, jako dugo.
Gospodarstvo je u raljama Agrokora što govori kakva je panika zavladala destabilizacijom koncerna radi njegovog udjela u nacionalnom BDP-u, utjecaja na ostala poduzeća, odnosno dobavljače, ali i nekoliko desetaka tisuća zaposlenih odnosno onih ovisnih o zaposlenju. Malo koji zaposlenik će progovoriti o nehumanim uvjetima rada (niske plaće, rad od jutra do sutra, obim posla, manjak zaposlenih) i nadati se da će gazdina tvrtka preživjeti, a time i njihova skromna nadnica za idući mjesec. Mnogi nemaju luksuz birati zaposlenje, a u Dinamu je slična situacija, samo od njih gazda ne traži krvavi rad svetkom i petkom, već neupitnu lojanost.
Vrlo slična situacija je u hrvatskom nogometu. Vodstvo Saveza nominalno ne bira politika, isto kako politika ne upravlja privatnim vlasništvom, obje teze upućuje aktualni premijer Plenković i potpuno su točne, to su činjenice. Međutim, itekako smo svjesni kako je i pitanje nogometa i pitanje Agrokora metastaziralo van okvira. Ono što je gospodarstvu Todorić, nogometu je Mamić, a odlaskom samo gazde neće se mnogo toga promijeniti, potrebno je mijenjati strukturu. Film o nogometnom „Gazdi“ ne bi bio film o Zdravku Mamiću, već o bijednom stanju hrvatskog nogometa koji također kao taoca drže pojedinci. Obojicom politika direktno ne upravlja, ali je godinama gledala kroz prste na goleme nepravilnosti i nije osigurala pravni okvir, već je posao odrađen aljkavo, kao što Juričan reče ustavotvorcu Šeksu.
Baš ta aljkavost otvorila je epohalni prostor za stvaranje carstva moćnika, obojica su koristili javni novac i socijalnu komponentu (eufemizam za potkupljivost) kako bi zavladali, svaki u svojem prostoru. Zakon koji bi mogao zahvatiti samo i jedino Agrokor od privatnih kompanija, znak je kako konkurencije nema, a s druge strane, Mamić je potpuno ovladao nogometnim savezom i na njegov račun je godinama nemoguće čuti kritiku iz saveza, što također govori kako konkurencije ni tu nema.
Bilo bi interesantno čitati, istraživati, gledati kako netko po arhivima, starim tekstovima iz novina, starim video-prilozima vadi one najbitnije detalje iz života Mamića i kako se uspinjao, kako je trgovački putnik sa udbaško-partijskim vezama preko prodavanja stiropora dogurao do dioničara Česme, direktora Dinama i još nekoliko klubova te postao kontroverzni milijunaš. Zatim priznanja kako je kupovao suce, vrijeđao manjine, političare i sportske komentatore, kako je u udarnoj emisiji Aleksandra Stankovića vadio tajni policijski dosije – to je samo dio krimena koji nosi. Zamislite kada bi temeljitu istragu proširili na suradnike te produbili kroz istraživački rad. Pomalo je zastrašujuća pomisao što bi se saznalo.
Gazdu, ali i njegovu nogometnu kopiju povezuje ljubav prema izdašnom financiranju onih koji su im držali ljestve dok su se uspinjali kao gazde. Od kupovanja gebisa do čuvanja parkinga, financiranja kampanje i proslave rođendana. Od prebiranja novčanica u Vlaku slobode, do najvećeg medijskog oglašivača i financijera udarnih stranaka (to je ona scena u filmu kad Vladimir Šeks postane zaboravan, da ne kažemo dementan).
>> Novinari kao dio problema domaćeg nogometa
>> Kolinda Grabar-Kitarović zbog Mamića miče šefa SOA-e
Ljubav ne bi bila ljubav kad ne bi bila obostrana. Javljanja uživo iz udobnosti vlastitih šlapa, božićne čestitke, pressice uživo, dio su uzajamne ljubavi koju su medijski servisi pružili jednome gazdi, a obasipanje komplimentima, romantični spisi, prešućivanje afera pružili su drugome gazdi.
>> Medijska propaganda Zdravka Mamića
Idolopoklonstvo podanika
Šećer za kraj, ono što je lako uočljivo jest sličnost u idolopoklonstvu. Kao da su Todorić i Mamić rješenje, a ne problem društva. Kako su tepali Todoriću da je najuspješniji poduzetnik u regiji, da sve što dotakne pretvori u zlato, kako je od propalih socijalističkih firmi stvorio kapitalističke divove, da je nama barem više takvih ljudi, više Ivica Todorića! Ljubio je bikove, fantastičan poduzetnik koji pronalazi vremena za svoje radnike, on je vizionar, oslovljavaju ga sa „Predsjedniče“, a tekstovi su u samim superlativima.
Zvuči li vam to pomalo poznato? Naravno, jer je Mamić najuspješniji menadžer u regiji, on prodaje led Eskimima i sve što dotakne pretvara u zlato, on je od Dinama u nagomilanim dugovima stvorio europski klub, da je barem nama više takvih menadžera kako što je Zdravko Mamić! Ljubio je najbolje djevojke, pio je viski iz cipele, pomagao siromašnima i nesretnima, njegovi radnici ga izrazito cijene i podržavaju ga, oslovljavaju ga sa „tatta“, on je vizionar, a tekstovi o njemu obiluju superlativima.
Prvi April!
Što prosječni neznalica misli o Dinamu, odnosno što prosječni podmazani sportski novinar piše o Dinamu, HNS-u, HNL-u, obitelji Mamić i podanicima mogli ste pročitati prošloga tjedna. Bilo je izrazito zabavno sudjelovati u tom cirkusu, relativizirati krivnju, izvoditi pogrešne zaključke, izmišljati argumente i iskrivljeno percipirati događaje. S druge strane, veseli činjenica što su mnogi čitatelji prepoznali da je jedini cilj bio dobro se zabaviti na račun svih navedenih.
>> Plave kronike: Zdravko Mamić – heroj, a ne zločinac
Igor Žuraj
