Došao je u Dinamo na mala vrata, Bruno Petković promijenio je cijeli niz klubova u više razreda talijanskog nogometa (Serie A, Serie B i niželigaše) te je stigao s tezom da u Bologni već duže vrijeme nije postigao gol, iako igra na poziciji napadača. Tako smo ga uostalom i opisali po dolasku.
Tada je bio tek četvrti izbor kao klasični centarfor, od ranije su tu bili Gavranović kao klasa iznad ostalih napadača i ponajbolji pojedinac, onaj koji zabija važne golove, ali i Budimir te Hodžić koji je uskoro nastavio karijeru preko granice. Odlazak Hodžića su uostalom mnogi pozdravili, usprkos njegovom solidnom broju postignutih golova, nikada nije obećavao potencijal za nešto više od solidne zamjene. Onda se na poziciju prve zamjene za Gavranovića nametnuo Budimir, i to opravdano jer je koristio svaku pruženu priliku, no osim u realizaciji, u igri sa loptom u nogama nije prezentirao neki primjetni talent, a niti godine mu ne idu u prilog.
Baš se u tome nametnuo Bruno Petković. Prvu pravu priliku dočekao je u europskom ogledu s Anderlechtom (drugo kolo Europske lige, u prvom kolu je Fenerbahce deklasirano sa 4:1) u kojem je izborio kazneni udarac, ali većinu susreta je dominirao kada bi primio loptu u noge, pamtimo i stvaranje šansi za suigrače. No veću pažnju javnosti dobio je nakon fantastičnih „škarica“ protiv sve manje bratske ili sestrinski nastrojene Lokomotive (gazda Šikić podržava Tomislava Svetinu u namjeri da preuzme Zagrebački nogometni savez), da bi isto ponovio i protiv Intera iako je situacija bila kao na treningu, gol je postignut na vrlo atraktivan način.
No ipak njegova igra leđima prema golu vrijedi puno više od samih golova, u tolikoj mjeri da bi se i pozicija Gavranovića mogla dovesti u pitanje. Nije nemoguće da i obojica igraju istovremeno, budući da veznome redu cijele sezone nedostaje sposobnost držanja posjeda lopte, u nedostatku veznjaka koji će diktirati tempo igre (Moro se tek vraća u punu formu). S Petkovićem i Gavranovićem u vrhu napada bi podigli posjed, ali bi istovremeno doveli u pitanje geometriju igre zbog evenutalne promjene formacije. Bjelica bi izgubio Gojaka i Olma na pozicijama iza napadača, u sredini terena gdje su osobito važni za tranziciju u oba smjera, također udaljio bi Kadziora ili Oršića od gola, čime gubi njihovu vrijednost u velikoj mjeri.
Puno će otkriti i utakmice s Anderlechtom i Hajdukom ovoga tjedna, iako nevjerojatno, ali istinito, ni jedna ni druga utakmica nemaju neku veliku važnost. Bez obzira na ishod europske utakmice, Dinamo je osvojio prvo mjesto u skupini Europske lige i kao nositelj čeka protivnika za proljeće, dok utakmica protiv slabog Hajduka ima jedinu vrijednost u rivalitetu, prvenstvo je već gotovo rješeno, a protivnik daleko od neke ozbiljnije prijetnje.
Za očekivati je mnoštvo gledatelja u obje utakmice, iako se najavljuju vremenske neprilike, što će biti još jedno ruganje u lice onima koji bijednu HNL infrastrukturu krive za lošu posjećenost, umjesto da se pogledaju u ogledalo. No dobro, poslovično „doživotni“ predsjednik Dinama Mirko Barišić ponovno je najavio gradnju novog stadiona, a koliko ih je najavljeno za njegova mandata, već smo trebali imati aveniju Dinamovih stadiona. Sudeći prema utrošenim sredstvima, mogli smo je komotno i imati.
Igor Žuraj
