Kao u mračnijim razdobljima totalitarizama, skupština Dinama odlučila je glasovati za promjene temeljnog dokumenta na kojem počiva rad kluba (a to je statut kluba) bez da su neki (ili svi) članovi skupštine ili drugih klupskih tijela uopće vidjeli i mogli promisliti o čemu glasuju.
Tome je svjedočio glavom i bradom član Nadzornog odbora Ognjen Naglić, koji je utvrdio da je svakodnevno na svom radnom mjestu u klubu (što bi kao trebalo nekoga impresionirati), a da je taj izmijenjeni statut imao prilike vidjeti tek 120 minuta prije početka skupštine. Tko se za takvu praksu odlučio, tko je uopće imao priliku vidjeti promjene i tko ih je naložio – teško je reći, no može se ustanoviti da je odradio uobičajeno loše predradnje, jer očito neki nisu bili informirani o čemu se radi – „you only had one job and failed“…
Vrijedi spomenuti da je ovo (nakon dugo vremena) prva skupština na kojoj je Dinamov festival demokracije uskraćen za pristutnost Zdravka Mamića, koji je u bijegu od hrvatskog pravosuđa već pola godine, a vrijeme u svojoj novoj domovini krati naručivanjem osobnih potrepština drugim osumnjičenicima, delegiranjem zadataka svojim lojalnim kadrovima (koji još uvijek nisu na tjeralici policije), uobičajeno sumanutim konferencijama za medije i ispadima samohvaljenja. Usput, trebao bi netko političkog konvertita Miroslava Rožića, kao pravnika, uputiti u slučajeve Berlusconija i Hoenessa i zašto se razlikuju od njegovog omiljenog bjegunca, te mu savjetovati u koju bi se stranku sad bilo zgodno učlaniti.
Skupština Dinama tako više nije one man show pa smo, eto, u prilici upoznati i mnoge druge aktere koji su podržavali pljačku, netransparentnost, kršenje Zakona o udrugama, osobne interese i mnoge druge aktivnosti koje su učestalo rušile klupski imidž. Neka lica vidjeli smo do sada tek na improviziranim potjernicama ili s jednoglasno podignutim rukama u zraku za “ZA” – po „gazdinom“ nalogu?
Toliko su mehanizmi demokracije odlaskom gazde napredovali da se već spomenuti Ognjen Naglić usudio čak i glasati protiv dnevnog reda, i što je još više neobično za skupštinu Dinama, argumentirano izložiti u čemu je problem. Neugodno mu je, naime, slušati kako se ime kluba provlači kroz afere. Treba li podsjetiti da se o aferama šutilo prije dvije godine dok je Mamić klečio pred danas pokojnim Marijanom Hanžekovićem, a Stjepanu Kezeriću se činilo prigodno pitati zašto je Andrijašević otišao u Rijeku umjesto da se interesirao zašto USKOK okreće naopačke urede diljem Maksimirske 128?
Stjepanu Kezeriću bi poručili i da pomnije bira društvo, jer ako nas oči ne varaju snimljen je uz gradonačelnika Bandića i predsjednika zagrebačke skupštine Mikulića kako banči i moguće dogovara transfer „pravog zagrepčaneca“ Polovaneca u novu skupštinsku većinu. Dok je Naglić politizirao i fantazirao o „Jovanovićevim inspekcijama“ mogao si je kolege Rožića i Kezerića upozoriti da se, prema instrukcijama i tumačenjima iz Hiltona, politika ne bi trebala mješati u sport.
S druge strane, iskustvo Kezerića u preslagivanju skupštinske većine Grada Zagreba možda neće biti još neko vrijeme potrebno u Dinamu – zbog već poznate problematike s demokratizacijom kluba i borbom protiv fantomske ulice (članovi kluba nisu ulica!), ali je mogao malo bolje savjetovati Dinamovog kandidata za zagrebačku skupštinu Peru Karatovića, kojeg je – vjerojatno njihovim oružjem, lobiranjem i političkim utjecajem – porazio Tomislav Svetina. HDZ-ov saborski zastupnik Marijan Kustić radosno je čestitao kolegi iz HNS-a na pobjedi.
