Uobičajena praksa naših tajkuna, političara i moćnika jest da kada na red dođu neugodna pitanja oko krivice nekoga iz njihove blizine ili čak njih samih, odgovore usmjeravaju u tri pravca: pozivaju se na presumpciju nevinosti trošeći naše živce i vrijeme pametovanjem o tome da nitko nije kriv dok sudi ne utvrdi suprotno, pravac drugi – pozivanje na zlouporabu represivnog ili pravosudnog aparata što je baš njih uzeo na zub iz nekog podlog razloga, i treći već kulta rečenica koju bi trebali proglasiti državnim motom – „neka institucije rade svoj posao“.
Općenito, uvriježeno je mišljenje kako je najveći problem Lijepe Naše taj što baš institucije ne rade svoj posao, iz čega mogu proizlaziti samo dva zaključka, prvi jest da su institucije nesposobne ili loše koordinirane u obavljaju djelatnosti, a drugi jest kako su vođene ili uzurpirane od strane interesnih skupina. Oba scenarija su jednako žalosna.
Jedan od primjera do kakvih posljedica vodi nebriga institucija (i o institucijama) jest suđenje u Osijeku, gdje je Zdravko Mamić verbalno napao Svena Miškovića, zamjenika ravnatelja USKOK-a. Koje su to institucije zakazale?
>> Afera Godot: Ako su to samo bile laži, lažimo se bar još malo
Pa s jedne strane one institucije koje su zadužene za pojedince koji se ne ponašaju u skladu s prihvatljivim normama društva, a Zdravko Mamić takav zasigurno jest. Brojnim devijantnim ispadima, ponajviše zahvaljujuć poganom jeziku, jedna te ista osoba učestalo vrijeđa, napada (povremeno i tuče), te ugrožava svakog tko nije na njegovoj valnoj duljini, a to je već realno posao za moralna sudišta, ali i za mentalno promatranje s obzirom da je na posljednju žrtvu savjetnik Dinama pukao jer se eto, usudila nasmijati u društvu njegovih odvjetnika.
Sjeti se on tako majke komentatora (Saša Sušec, Ivica Blažičko) koji se usude misliti drugačije, napada službene osobe na dužnosti (delegati, policija, pročelnici), nekulturno se obračunava i s novinarima koji upiru prstom u njegove nečasne radnje i pitaju zabranjena pitanja (Borut Šips, Zvonko Alač), a na njegovoj meti su i političari (njima nećemo raditi reklamu, pogotovo ne u ovo predizborno vrijeme) koji ga pokušavaju ili barem obećavaju opravdano deložirati iz hrvatskog nogometa. Takvoj osobi nije mjesto u općoj populaciji, nego u kontroliranom i obloženom prostoru uz primjenu medikamenata.
S druge strane, to su iste one institucije koje su trebale osigurati da takva suspektna osoba nema desetogodišnji manevarski prostor za svoje ispade i zataškavanje možebitnih kriminalnih radnji. Da je pravosuđe sposobno i slobodnih ruku, takvi ljudi bi davno postali nebitni faktor u javnosti, a kada im se daje „maha“ da toliko godina devastiraju i truju javni prostor, naravno da se mogu očekivati negativne nuspojave. Danas je normalno da Mamić napada zamjenika ravnatelja USKOK-a i ne poštuje suca, jer su mu institucije dopuštale čitav niz godina da tako postupa. Da su djelovale kako spada na prvi eksces, danas nebi svjedočili ovakvim ispadima. Da su ga suci kažnjavali dostojno, a ne pozivajući se da Mamić nije Dalaj Lama. Da su ga Dinamo i HNS izbacili iz svojih ureda nakon ispada kao što je red, mjesto da su ga štitili maksimalno. Da se HHO bavio huliganom iz lože čiji performansi koliko zabavljaju toliko i sramote, umjesto da su prebrojavali zapaljene baklje na stadionu…
No bilo je očekivano da će se takvo što ponoviti i na suđenju u Osijeku, pa se ne bi čudili kako je cijeli taj ispad isceniran kako bi sebe prikazao kao žrtvu stisnutu uz zid bez pravovaljane obrane, kako bi pažnju fokusirao na svoju nepristojnost umjesto na temu suđenja što smo uostalom i najavili prije tjedan dana.
>> Plave kronike: Priznanje, pola transfera pripalo je Modriću i Mamiću
Ne znam ja ništa, ja sam tu biciklom
Tako se može rezimirati svjedočenje Dragutina Šurbeka, on je ipak dugogodišnji skupštinar i član IO Dinama, dakle osoba koja bi uz samu upravu trebala biti najupućenija u poslove kluba i njihovo izvršenje, kao što i samo ime odbora kaže. Međutim, on o transferima ima samo okvirna saznanja, a o pozajmicama Zoranu Mamiću primjerice pojma nema. Ponovno dolazimo do nekoliko jednako pogubnih zaključka (bez da prejudiciramo) – ovakav iskaz znači da član Izvršnog odbora nije upućen u najvažnije poslove kluba (osim okvirnih saznanja, a okvirna saznanja ima svako tko prelista novine uz kavu), ili da laže da nije bio upućen ili je znao pa je prešutno odobravao takve radnje. Dok predsjednik Mirko Barišić tvrdi kako je o transferima izvješćivao Izvršni odbor, što bi također značilo da jedan od njih dvojice ne govori istinu.
Lažno svjedočenje
Kad smo se već dotakli iskaza predsjednika kluba Mirka Barišića, treba reći kako je njegovo svjedočenje lažno!
„Na upit je li ga Mamić obavijestio da je takav aneks potpisan s igračem Eduardom da Silvom rekao je da se ne sjeća, ali da je prije dolaska u Dinamo Zdravko Mamić imao sportsku agenciju preko koje se brinuo o igračima s kojima je imao zaključene ugovore, među kojima je bio i Eduardo da Silva.“
Predsjednik Barišić na sudu, pred kamerama i cijelom nacijom bezočno laže! Mamić je osnovao MSA (Mamić Sport Agency) 2000. godine, iste godine je već član IO Dinama, izvršni dopredsjednik postaje 2003. godine, a agenciju gasi tek 2006. godine! Što znači da je agenciju imao čak šest godina nakon dolaska u klub, a međuvremenu su se u menadžerske poslove infiltrirali Mario Mamić i Nikky Vuksan preko ASA International menadžerske agencije. Ono što je zajedničko i MSA i ASA jest da su poslovale s Dinamom i imale privatne ugovore s igračima Dinama, što je usprkos nevjerodostojnosti iskaza predsjednika kluba i potvrđeno. Sjetimo se za kraj što je Mamić govorio nekada:
Igor Žuraj
