Search
Close this search box.

Ivo Bego: Hajdukova borba ne smije stati! Završit ćemo ono što smo počeli

Ivo Bego
Foto: Stare utakmice - povijest Hajduka

Sada već kultni autori „Nogometnih ikona“ o igračima koji ih inspiriraju rekli su sljedeće: „Nerijetko smo u međusobnoj komunikaciji spominjali velikane nogometne igre koji su nepravedno zapostavljeni, pa smo odlučili da bismo na neki način trebali honorirati te ljude i njihove zasluge za našu ljubav prema nogometu.“ Naš sugovornik u narodu je nazivan jednako jakim atributom – legendom. Ivo Bego, bivši Hajdukov igrač, u voljenom je dresu proveo 10 godina, ali klupski bi rezultati pali u zaborav i ne bi se govorilo o ikoni da on i danas, u 80. godini, ne živi Hajduk jednakim žarom kao dječarac koji je onomad preskakao ograde da bi bodrio svoju svetinju. Njegova jednostavnost, iskrenost i iskustvo čine ga važnim dijelom navijačke jezgre. O čovjeku kojega novinari najčešće nazivaju „cipadurom“ i ističu samo u kontekstu fizičkoga okršaja sa Zdravkom Mamićem ipak više govore sve velike geste, tople riječi i važne igračke i navijačke spoznaje kojima svakodnevno odgaja nove generacije Torcide. U nastavku pročitajte što nam je gospodin Bego rekao o svome djetinjstvu, igračkim počecima, najdražim utakmicama, Torcidi i, kako sam kaže, klubu instituciji – Hajduku.

N+: Budući da se u moru novinarskih ekskluziva i anegdota iz Vašega života pomalo zapostavio igrački dio, možete li nam opisati svoje nogometne početke? Koja su Vam imena i događaji obilježili djetinjstvo i prve korake u Hajduku?

Moj prijatelj Tomislav Negotić jednoga je dana barba Luki Kaliterni rekao: „Barba Luka, znam jednoga maloga koji dobro igra balun.“ On njemu na to: „Dovedi ga.“ Čim sam došao, rekli su mi da sam centarfor, ali dosta sam brzo prebačen na druge pozicije. Anegdota uvijek ima jer ih rado pamtimo i prepričavamo. Sjećam se utakmice kojuje ta naša generacija igrača ’37. godišta igrala protiv Partizana. To je bilo juniorsko prvenstvo Jugoslavije. Igrali smo u Beogradu, a te su godine oni bili prvaci. U prvoj utakmici protiv Budućnosti tukli smo 4:1. U finalu smo igrali s Partizanom. Igrali smo ravnopravno pa vodili 2:1, ali nestalo nam je snage. Izgubili smo 3:2. Znate zbog čega? Od gladi. Bili smo smješteni u Pionirskom gradu u Beogradu. Za ručak smo imali punjene paprike. Sad se tome smijemo… Iz punjenih paprika počeli su izlaziti crvi! A trener Ivo Radovniković, koji je uvijek bio nasmijan i volio se zafrkavati, donio nam je one bombone „španjulete“, crveno-bijele, da ubacimo nešto cukra i snage u sebe prije utakmice. Danas teško zamisliva situacija. Dogodine smo igrali protiv Budućnosti u finalu i dobili s 2:1, ja sam tada već bio prošao juniorski staž, ali moja su dva mlađa brata igrala tu utakmicu i sudjelovali u toj pobjedi. Oba gola postigao je brat Boran koji je odigrao nekoliku utakmica za prvu momčad Hajduka.

A sada da se vratim na prevažno ime, na barba Luku. Taj moj prijatelj Tomislav i ja uletjeli smo na stadion Hajduka, ispred svlačionice, a druga vrata su bila kao u kaubojskim filmovima. Ja gurnem ta vrata, a iza njih je stajao Luka Kaliterna pa su ga udarila. On se izdere na nas i odbrusi meni da više ne dolazim, a ni ja njemu nisam ostao dužan. Kasnije mi dolazi Negotić i kaže: „Rekao mi je barba Luka da ako tebe dovedem, mogu i ja doć trenirat.“ Nije bio zlopamtilo. A prvoj momčadi me pridružio trener Tomašević. Tada smo bili prvaci države. Počeo sam s njima 1955.

Ivo Bego
Foto: Stare utakmice – povijest Hajduka

N+: Jeste li prije svega bili navijač, a tek onda igrač Hajduka?

Jesam. U 14. godini došao sam u klub. Kao i svako splitsko dite, navijao sam za Hajduka. Bio sam naučnik pismoslikarskog zanata. Moj meštar bio je Klauzer – otac Austrijanac, majka Splićanka. Došla je ona poznata utakmica Hajduk – Zvezda u Splitu. Očekivali smo nešto fenomenalno od Torcide, čuli smo da iz Zagreba i studenti dolaze. On mi je rekao: „Ivo, ‘ajde s menom i uzmi crvenu i plavu boju.“ Uzeli smo boje i otišli pisati parole po splitskim butigama. Mater mi je od neke deke sašila trenirku i gaće za tu utakmicu, oprala i uredila, i sjećam se kao da je jučer bilo – nije se stiglo osušiti, ali mene nije bilo briga. Odem na stari stadion, mokar, sve puno ljudi, nema više ulaza. Mene uhvati neka divljina, skočim i popnem se. Nitko sretniji od mene! Vidjeli su me i redari, ali nisu me imali srca skinuti odande. Osjećao sam se kao da sam se popeo na Mount Everest.

N+: Koja Vam je utakmica ostala u posebnom sjećanju?

Kad me pitaju koja mi je najdraža utakmica, uvijek kažem – upravo ta, čuvena, kad je Hajduk 1950. osvojio prvenstvo, 2:1 protiv Zvezde. Onda se čude: „Ali kako, šjor Ivo, pa niste igrali!“ Nisam. Navijao sam. Broketa je dao gol 4 minute prije kraja. Došao mu je balun na desnu nogu, on je dobro tukao voleje. Pretvorio se u balun. Broketa opali i damo gol. 4 minute do kraja, a mi već ulazimo u teren, slavimo gol. Naši igrači mole nas da iziđemo da suci ne prekinu susret. Utakmica je završila, a nemam pojma kad je slavlje završilo. Znam samo da je moj meštar Veljko Klauzer, s kojim sam pisao navijačke parole, odležao tri godine u zatvoru i bio protjeraj iz Jugoslavije. I jedan od osnivača Torcide, Vjenceslav Žuvela, također je završio u zatvoru jer je ta pobjeda Hajduka i Torcidino djelovanje tadašnjem režimu bilo previše. Bila su teška vremena i ljude se strogo kažnjavalo za stvari koje su nam danas neshvatljive. Ali Hajduk je uvijek bio važniji od nas i od svih sankcija.

N+: Kada govorite o Hajduku, često ponavljate da je to klub-institucija. U čemu je, po Vašem mišljenju, veličina kluba?

Nije samo Hajduk institucija. I Torcida je. Oni ga nose. Mislim da u državi nema organiziranije skupine od Torcide. Da, ima nestašne dice, i ja sam bio takav. Morali su dolaziti po mene i dizati me iz postelje da idem trenirati. Ali ljudi zaboravljaju ovo: u Torcidi danas ima i doktora, pravnika, inženjera, svega. Nitko nema šta ima Torcida. Svi oni koji zamjeraju nešto dici u Torcidi, neka pogledaju sebe kad su bili dica.

N+: Usprokos tomu što Torcidu „vode“ mlađe generacije, rado im se priključite i na gostovanjima. Kakav je osjećaj biti u njihovu društvu i navijati zajedno s njima?

Kako mi je? Fenomenalno! Čudo! Jedva dočekam da idem s njima. Oni su toliko uviđavni i fini prema meni da ja nemam riječi. Doživljaj je vraćati se s njima, pojesti fažol u Macoli, smijati se i uživati o tome koliko žive za Hajduka.

Ivo BegoN+: Spočitavalo vam se da ne birate riječi kada govorite o Zagrebu, Dinamu i sucima. Možete li nam pobliže objasniti svoja stajališta iz kojih su pojedinci stvorili priču o animozitetu prema Zagrebu? Ima li to uopće veze s Hajdukom?

Ja nisam tip osobe koja slijepo tvrdi da je Hajduk najbolji. Ima perioda kad uopće nismo dobri, ali kakvi god da bili, ne razumijem zašto nas zakidaju. Zašto nas mrze? Meni, kao što ste rekli, neki govore da mrzim sve iznad Zagreba. Nije istina! A kako bi bilo da ja kažem da se prije čini da ima onih koji mrze Split i sve ispod njega? Drugi ljudi stvaraju mržnju. Što se tko ima ljutiti kad ja kažem da je Dinamo od drugih bolji za Lokomotivu i suce? Ljutnja na činjenice, koja je to logika? Čujem i od Slavonaca, ne samo hajdukovaca, ono što već znam – nemaju ljudi ništa protiv Zagreba i Zagrepčana. Bože sačuvaj. Ta mafija koja se igrom slučaja ondje smjestila i drma već godinama sa Zagrebom nema veze.

N+: O borbi s kukoljima u sudačkoj organizaciji postoje oprečna mišljenja. Neki smatraju da treba konstantno ukazivati na neregularnosti i vršiti pritisak da se sudački posao odradi pošteno, a neki misle da Torcida, primjerice, tako stvara lošu sliku o sebi i čini više štete nego koristi. Kakvo je vaše mišljenje?

Ova borba ne smije stati. Ni slučajno. Ja sam išao u Torcidu i rekao sam: „Nemojte popustiti. Počeli smo, završimo. Ako popustimo sada, ja ne znam što će biti s Hajdukom.“ Moramo se boriti. Nema veze, ako i budemo lošiji, samo želimo znati da nas ne zakidaju. Ali Hajduk će se dignuti. Hajduk ima mladih, ima dice. Pratim ih i vidim potencijal. 2008. godište, ’07., ’06., ’05… Gledao sam one iz Barcelone kako igraju. Čudo su. Ali ako nismo bolji od te dice, nismo ni gori.

N+: Nudili ste sobu navijačima kadaje Hajduk igrao protiv Dile Gori. Jeste li još koji put bili domaćini Torcidi iz drugih krajeva?

Istina je. Uvijek se nađe dva-tri mista za naše ljudi koji dolaze na utakmice. Ja ih pozivam i sad, ako ikome treba – navijačima Hajduka su širom otvorena vrata.

N+: Koje je Vaše mišljenje o ljudima u klubu i o projektima Našeg Hajduka?

Prva osoba koje sam se sjetio kad ste ovo pitali je Ivan Rilov. Ja ga zovem govornik. Pohvalim ga kad vidim što sve radi, a on je skroman i uvijek govori: „Nemojte, šjor Ivo.“ Treba pohvaliti ljude koji se bore za nešto dobro. Naravno, čujem i dosta pritužbi na spomenuti Naš Hajduk. Ja znam tu omladinu koja stoji iza projekta. To su krasni ljudi. Dobri i pametni. Želim im da nastave svoju borbu, ali isto tako i da sjednu za stol s ljudima koji imaju kritike ili prijedloge. Recimo, ima veterana Hajduka koji misle drugačije od njih. A da svi zajedno sjednu i kažu sve što misle i žele, možda bi shvatili da imaju nekih dodirnih točaka. Meni ne trebaju drugi ljudi da mi govore o Našem Hajduku, ja sam sad te ljude upoznao. Oni koji nisu, mogu misliti drugačije. Ili im novine mogu nametnuti drugo mišljenje.

N+: Mislite li da je razumljivo da navijači Hajduk smatraju idealom koji se ne može dati u ruke samo jednom čovjeku?

Hajduk je uvijek bio najvažnije ime Splita. Danas je, doduše, nekim ljudima važnije da dijete igra u kvartu koji im je bliže. Svatko ima pravo na svoje izbore, i znam da su drugačija vremena, i igrači su drugačiji nego u moje vrijeme, i igra. Ja, eto, nisam htio otići od Hajduka i Splita. Pitao sam ženu, što ćemo, hoćemo li u Austriju, Ameriku… Nismo mogli, ostali smo. Hajduk se i u najtežim vremenima borio za sebe i svoje ideale. To je klub koji je Mussoliniju, Hitleru, Titu i Tuđmanu rekao ne i odlučio biti svoj. Odnosno klub svojih ljudi i svojih navijača. Tako je oduvijek bilo.

N+: Gospodine Bego, hvala Vam na ugodnom razgovoru i nadamo se da će nam ostati još mnogo materijala za novi susret s Vama.

Uvijek. Hvala Nogometplusu i lijep pozdrav svim vašim čitateljima.

Magdalena Mrčela


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 0,49 € s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.

Zadnje objavljeno

Twitter