Prodati Hajduk jednom vlasniku i pod svaku cijenu želja je onih koji smatraju da je problem Hajduka vlasništvo. Ne smatrate li da je upravljanje do sada bio veći problem? Nisu li do sada ljudi koji su ga nadzirali, ljudi koji su u Hajduku radili, pa u konačnici i igrači koji su za njega igrali bili nedovoljno dobri. Odnosno nisu bili dovoljno dobri za klub kakav je Hajduk. I zato se klub zadnjih 20mdash;ak godina srozao i zato je bilo nebitno ima li Hajduk blokiran račun ili 80 milijuna kuna u plusu. Vjerujem da se realizacijom višegodišnjeg projekta Velikog Hajduka situacija dramatično počela popravljati, jer su se uveli standardi poslovanja kakvi vrijede i u drugim tvrtkama, jer se Hajduk otvorio i svatko se može javiti za nadzor ili rad u Klubu, jer su čak i mediji krenuli kritički pratiti svaki pogrešan korak koji se u klubu napravi, a navijači su opet bliski i lojalniji Hajduku. Najbolje od svega je što svaki od navedenih segmenata ima još dovoljno prostora za rast i napredak.
Naravno klub koji se konsolidira i zbraja (dugove) sve će češće biti meta investitora mdash; onih koji žele investirati u brend kojeg ima Hajduk. Ti investitori mogu biti sponzori koji se žele nalaziti na prsima uspješne sportske priče, dioničari koji žele zaraditi na porastu cijene dionica, investitori u posebne projekte (pivo, sličice,…) ili recimo igrače (Maloča, Kranjčar,…). Isto tako očekujemo u skoro vrijeme i investitore koji će s Gradom Splitom uložiti u Poljud.
Nedavno su se tako pojavili investitori koji žele kupiti 51% dionica Hajduka. Radi se o američkim ulagačima predvođenim odvjetnikom Gloverom. Najavili su kupnju većinskog paketa i izrazili želju o uspješnom Hajduku.
Iznenađuje li što prva reakcija mnogih navijača kad je čula da netko želi kupiti Hajduk nije bila “Pošto?” Zar nije uobičajeno da kod bilo kakve prodaje prvo pitanje treba biti za koliko se nešto prodaje. Kako Hajduk ima 6.000 dioničara, koliko i neke didovine vlasnika mdash; vjerujem da bi da čujete da neko prodaje tu viševlasničku didovinu mdash; prvo upitali (osim za koliko) i kako misli to otkupiti kad je toliko vlasnika potrebno uvjeriti u prodaju. Pa tako i američki investitori imaju dosta posla za doći do 51%, a nisu baš pojasnili kako će to i realizirati.
Zar još kompleksnije pitanje ne bi trebalo biti zašto će Amerikanac bolje upravljati Hajdukom? Što to oni imaju, a mi nemamo? Mi imamo sto godina povijesti (nekad uspješne, nekad manje uspješne), a oni? Kakve reference imaju? Što su oni to točno uspješno vodili do sada?
I možda je najbitnije pitanje kako će oni uopće vratiti svoju investiciju? Za svaki uloženi dolar željeti će vratiti dva, a možda i više. Pa recimo kad budemo u mogućnosti prodati Eleza za 4 milijuna eura, umjesto sadašnjih 400.000 eura, nitko nema pojma koliko će investitori uzeti sebi? Milijun, dva, tri? Sva četiri?
Nakon dvadesetogodišnje rasprodaje Hrvatske zvuči čudno da mnogi navijači nisu uopće postavili sami sebi četirimdash;pet gornjih pitanja. Ne bi li bilo ozbiljno i odgovorno tek nakon što dobijemo odgovore na gornja pitanja razgovarati treba li Hajduk prodati američkim investitorima? Treba li ga uopće prodati je, pak, tema sama za sebe. Jedino ako će nam odgovor na to trebamo li prodati sportsku dušu Splita dati netko drugi tko, navodno, ima puno dolara i priča engleski?How yes no!
