Trenutno je u tijeku otvorena javna rasprava o prijedlogu Zakona o sportu.Voljeli bismo da se tako bitnom Zakonu za hrvatski sport posveti posebna pozornost. Bili bi sretni da Hajduk, prvo športsko dioničko društvo, ima snage, znanja i vremena sudjelovati u analizi i prijedlozima poboljšanja Zakona. Na žalost Klub i njegovi zaposlenici su trenutno zaokupljeni svojim vlastitim problemima i nemaju se vremena baviti niHrvatskim Nogometnim Savezom, kao niUdrugom prvoligaša, a kamoli zakonima. Pokušat ćemo mi, koji Hajduk pratimo na jedan drugačiji način dati svoj doprinos, stoga smozamolili predsjednikaHrvatskog društva za športsko pravoprof. dr. sc. Hrvoja Kačeraza komentar novog Zakona:
U posljednje vrijeme smo naprosto “bombardirani” vijestima koje formalno (potpuno sigurno) spadaju u područje sportskog prava kao prilično nove pravne grane. Tako smo najprije imali prigodu vidjeti potpuno novi koncept biranja članova Nadzornog odbora u klubu koji je prošao pretvorbu po Zakonu o sportu (usudimo se kazati da je prava šteta što hodogram nije bio baš idealan pa je upravu izabrao prethodni Nadzorni odbor u vrijeme kada je već bilo jasno da im je mandat pri isteku), a nakon početka rada nove Vlade u čitavom nizu navrata je resorni ministar pokazao više nego jasan interes za sport (što svakako treba pohvaliti). U ovom trenutku na web stranici resornog ministarstva dostupni su tekstovi kako Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sportu tako i Zakona o sportskoj inspekciji, na način da je za javnu raspravu ostavljeno 15 dana. Stručna javnost je dužna u ovom trenutku izjasniti se glede tih aktivnosti koje, moramo priznati, mogu biti čak i sudbinske za hrvatski sport.
Uključujući zakon koji je sada na snazi hrvatski zakonodavac je formalno pokazao veliku skrb za područje sporta jer su donesena čak 4 zakona, kojima treba dodati i čak 8 novela ili izmjena i dopuna (Zakon o športu mdash;NN 59/90. mdash; nastavno: ZOŠ 90, Zakon o športu mdash; NN 60/92., 25/93., 11/94. i 77/95., nastavno: ZOŠ 92, Zakon o športu mdash; NN 111/97. 13/98. i 24/01. , nastavno: ZOŠ 97, Zakon o športu mdash; NN 71/06., 150/08., 124/10., 124/11. mdash; nastavno: ZOŠ), da i ne spominjemo famozni Zakonu o sprječavanju nereda na športskim natjecanjima (NN br. 117/03., 71/06. i 43/09., 34/11mdash;nastavno: ZOSN). Sada se priprema još jedna dosta opsežna novela ZOŠ i još jedan poseban propis (Zakon o sportskoj inspekciji). Unatoč apsolutnoj vjeri u dobru namjeru odgovornih osoba čini nam se da su stvarno mali izgledi da se dogodi nešto novo i možda revolucionarno dobro i da je daleko vjerojatnije da će se ponovo dogoditi ono što se već toliko puta dogodilo mdash; želi se silom u bocu od litre staviti dvije litre (u smislu da se želi u jako kratkom roku izraditi visokokvalitetan zakonski tekst na području koje je izuzetno složeno), a to je unaprijed osuđeno na propast odnosno neuspjeh.
Jasno je da bi detaljnija analiza zahtijevala jako mnogo i prostora i vremena koje nemamo, ali želimo u kratkim crtama ukazati na neke probleme koje gotovo da nije moguće previdjeti. Kao prvo, treba priznati da je ključni, ako ne uzrok barem povod, aktualnog Zakona o športu (ZOŠ) bila pretvorba sportskih klubova. Nakon šest godina imamo jednu potpuno izvedenu pretvorbu (HAJDUK š.d.d.) i određeni broj klubova koji su postupak započeli i iz različitih razloga ga još nisu dovršili (KK SPLIT, NK ŠIBENIK…). Iako se vrlo brzo pokazalo da zakonski koncept apsolutno ništa ne nudi u prilog normalnog funkcioniranja svakog (i koji je probao pretvorbu i svakog drugog) sportskog kluba (koji bi prijetnju stečajem trebalo imati više kao teorijsku mogućnost nego kao realnu opasnost) niti je prethodna vlast na ovo ikako reagirala, niti aktualna vlast to uopće spominje. Doista malen odaziv klubova na postupak pretvorbe bi stvarno morao biti crvena lampica upozorenja vlasti, a po ničemu se ne vidi da je to tako i da nešto sa pretvorbom (ali i sportskim klubovima općenito) ne funkcionira. Pri tome nije točno da se na zakonskoj razini ništa ne može učiniti, postoje zakonski modeli koji jamče posebnu zaštitu sportskom dijelu, a tržištu prepuštaju ono što nije sam sportski pogon.
Očito se (još) nitko ne zabrinjava zbog toga što su davno istekli svi rokovi za donošenje niza podzakonskih akata, izgleda da je svima bitniji famozni čl. 13. ZOŠ i da li će neka (uglavnom poznata) osoba uopće biti u mogućnosti kandidirati se za neku funkciju ili je pak nastaviti obnašati. Uz napomenu da je ovaj zakonski članak (neovisno što o njemu mislimo) u praksi gotovo bez primjene treba kazati da je barem čudno da se u novom prijedlogu (koji predlaže bitno različit tekst od onoga koji je sada na snazi) pod naslovom “Obrazloženje” baš ništa ne obrazlaže, nego se samo prepričava tekst, što jer ne samo neprofesionalno (nije opravdanje da je to uobičajeno) nego i nekorektno prema javnosti koja ima pravo znati što se i zašto predlaže mijenjati. Stvarno je teško prihvatiti da se ne želi i na području sportskih aktivnosti sankcionirati npr. one koji su osuđeni za kaznena djela protiv zdravlja ljudi (od prenošenja zaraznih bolesti do nadriliječništva i pripravljanja i proizvodnje štetnih sredstava za liječenje), pa čak ni ako su osuđeni na dugotrajnu kaznu zatvora (a baš tako proizlazi iz čl. 8. aktualnog prijedloga). Sa druge strane, još je čudnije što je po aktualnom prijedlogu za sport neprihvatljiv (znači pod “udarom” čl. 13.) netko tko je nekome nanio tjelesnu ozljedu na mah ili iz nehaja i to toliko neprihvatljiv da će od pokretanja kaznenog postupka biti udaljen (i to može trajati neograničeno dugo, što npr. za sportaša znači da je unaprijed osuđen i da mu je unaprijed uništena karijera), a nakon što eventualno bude osuđen npr. na uvjetnu kaznu zatvora ne smije biti u sportu ni za trajanja uvjeta (do 5 godina) ni još dvije godine nakon toga mdash; prema aktualnoj brzini hrvatskog pravosuđa nemoguće je uopće zamisliti da bi zabrana mogla trajati manje od 10 godina, a već i daleko kraći rok znači izgubljenu sportsku karijeru. Pri ovome nikako ne mislimo da udaljavanja (iz sporta) ne bi trebalo biti, samo tvrdimo da je prihvatljiv samo dobro promišljen prijedlog koji je od strane struke testiran na nekom pilot projektu mdash; da se ovo prihvati kao modus operandi sigurno se ne bi netko npr. odlučio ostaviti bez ikakve sportske sankcije nekog tko je osuđen za kazneno djelo protiv zdravlja ljudi (kako smo naveli od prenošenja zaraznih bolesti do nadriliječništva i pripravljanja i proizvodnje štetnih sredstava za liječenje) da o brojnim drugi djelima i ne govorimo. Zar je stvarno teško zamisliti zakonsko rješenje prema kojemu su i državno odvjetništvo (za pokretanje postupka) i sud (za pravomoćnost) dužni o tome obavijestiti resorno ministarstvo (koje uz informatičku potporu mora osigurati hitnu provedbu udaljenja ili razrješenja) što kao obveza suda postoji sada (čl. 13. st. 2. ZOŠ) ali se sada predlaže brisanje ovoga kao suvišnog !
Treba razumjeti politiku i političare i njihove potrebe, ali je potpuno sigurno da područje sporta nije jednostavno kao neka druga i da zahtijeva temeljit i usklađen rad niza čimbenika, pojedinaca i pravnih osoba. Ako je javna rasprava određena u trajanju od 15 dana vjerujemo da je svima jasno da to nije dovoljno dug rok, a sa druge strane ne vidimo (glede zakona u cjelini) toliku potrebu za hitnošću da se baš sve mora raditi u tolikoj brzini. Upravo navedenom (po nama nepoželjnom) načinu rada treba pripisati i gotovo nevjerojatne gafove kao što je onaj sa PREDLAGANJEM neravnopravnosti paraolimpijaca sa olimpijcima, zatim se isto ponavlja sa gluhima (kao da se ništa nije naučilo iz sukobljavanja sa paraolimpijcima), a lista stvarnih problema kojima se (tako izgleda) nitko (još) ne bavi je gotovo nepregledna. Samo ilustracije radi: što sa trenerima kojima u 2014. god. istječe rok za stjecanje statusa prvostupnika (a mnogi nisu ni upisali studij), što sa primjenom zakona na kaznena djela počinjena i eventualno presuđena u inozemstvu, što sa povratnim učinkom zakona (koji Ustav dopušta, ali samo pod jako strogim uvjetima i samo za dio zakona), što sa dvojbom da li je Zakon o sportu organski zakon, što sa…
Hrvoje Kačer,
predsjednik Hrvatskog društva za športsko pravo
 Prof. dr. sc. Hrvoje Kačer je redovni profesor na Pravnom Fakultetu u Splitu na kojem drži kadetru Građanskog prava. Sudjelovao je u pokretanju poslijediplomskog studija Športskog prava, na kojem sad obnaša funkciju ravnatelja. Također je i predsjednik jedne od rijetkih državnih udruga vezanih za sport koja se nalazi u Splitu mdash; Hrvatskog društva za športsko pravo.
|
