Kako vam se da?
Jasno je da smo zemlja sa četiri milijuna izbornika. Normalno je da se nakon pobjeda, a pogotovo poraza rade ”taktičke” analize uz par piva, dok majke pojedinih igrača i trenera redovito štucaju danima, a onda se krene s nekom drugom temom. Normalna stvar, nogomet je sredstvo za bijeg od stvarnosti. No, postoji li jedan od tih četiri milijuna izbornika koji nije siguran da Zdravko Mamić preko Čačića Ante slaže momčad? Kako vam se onda više raspravlja o korneru u osamdeset i trećoj minuti, zaleđu u dvadeset i petoj, izmjeni u pedeset i osmoj? Zar treba toliko bježati od stvarnosti?
Dečki i cure, cirkus je završio.
Dvije utakmice hrvatske nogometne reprezentacije nakon Saint Etiennea su prošle bez navijačkih izgreda, što ide u prilog tezi da je, s obzirom na renome koji hrvatski ultrasi uživaju u svijetu, desetak baklji bačeno isključivo da se potaknu neka pitanja o stanju hrvatskog nogometa, a ne u cilju diskvalifikacije hrvatske nogometne reprezentacije sa prvenstva.
Ovo je Hrvatska.
Hrvatsku je ova ekipa na terenu dostojno predstavila. Kao i u domaćoj politici, tako i u reprezentaciji, ako si unutar partije lako ćeš do posla, a kad si u partiji ne talasaj: digni publiku par puta na noge, pošalji pravu poruku glasačima/navijačima i to je to. Ne treba zaboraviti ni sive ruke koji djeluju pomoću ljudi u crnom.
Sude mi…
Po našim ”renomiranim” sportskim novinarima, sudac te nekad ošteti, nekad pogura, osim kad igra repka. Pokradu te 1996. protiv Njemačke i 2014. protiv Brazila, ali nacija šuti kao zalivena kad Graham Poll Talijane masakrira i poništava golove 2002., kad Joe Šimunić dobiva tri žuta na utakmici Australije 2006. od istog suca koji uz to oprosti koji penal nakon Tomasovih rukometnih egzibicija, a vjerojatno se samo dvadesetak ljudi sjeća čistog penala za Meksiko kojeg je napravio Srna pri rezultatu 0:0. Srećom, po Meksikance, oni su dali još par golova pa im sudac nije bio kriv.
Iz bunara, iz rudnika...
”Ho, ho, ho gospodo u crnom!”, “Pa za boga miloga gospodine Carballo!” i slični citati su nažalost svakodnevnica kada pratimo hrvatske ekipe na međunarodnim natjecanjima. Razumljivo je da će komentator biti malo navijački nastrojen no to ne znači da moramo slušati elementarno nepoznavanje pravila, neuspješne pokušaje humora i uspješne mitomanije na kojoj bi nam zavidjeli i istočni susjedi. Nakon utakmica reprezentacije, pogotovo rukomente i nogometne, površni gledatelj već traži uniformu po tavanu jer se protiv nas urotio ceo svet.
Ipak, žao mi je igrača
Žao mi je što nisu stali uz Dudua, uz Lovrena ili navijače. Mogli su i uz Subašića nakon izgreda u Milanu. Srećom, po njega, ne postoji ni približno kvalitetan vratar koji je vezan ugovorom za La Famigliju.
Jebiga dečki. Za više treba imat cojones.
Jakov Aničić
