Svaki put kad Hajduku lošije krene na terenu iz bare isplivaju svi oni koji su do jučer bili „kuco“, pokušavajući na sve načine diskreditirati projekt koji ne razumiju, ne shvaćajući da time samo još više motiviraju one koji s projektom žive.
U predstavničkoj demokraciji (a ne nikakvom samoupravnom socijalizmu kako to zlonamjerni ili jednostavno nedovoljno intelektualno kapacitirani pišu) često se kaže da narod ima vlast onakvu kakvu zaslužuje, pritom zaboravljajući koliko je teško, s čak i najboljim namjerama, donijeti informiranu odluku u kompleksnoj ekonomiji i društvenim procesima, pa se onda prilično lako okrivljuje demokraciju kao uzrok problema. Naravno, onda kad se dogode dobre stvari, za kritičare demokracije i ljubitelje lizanja cipela gazdama, demokracija nije „kriva“ za to dobro.
U Hajdukovom slučaju predstavničke demokracije stvar je još i teža jer svakim svojim potezom, projekt Našeg Hajduka postaje ponovo avangarda i predvodnik promjena. Na najvišoj razini hrvatskog nogometa ne postoji usporediv klub s Hajdukom, te je svaka nova stvar i situacija, ujedno i presedan. U takvom okruženju lako je potpasti pod paranoju da stvar ide u lošem smjeru i to nepovratno, kao da je svaki potez sudbinski, a nije. Jer, projekt raste organski zajedno s ljudima koji rastu s njim. A rast ne mora uvijek biti pravocrtan, evolucija uvijek sadrži i genetske mutacije koje se kasnije odbace kao nedovoljno dobre, a rast i razvoj se nastavlja.
Istina je da dijete ovog projekta i držanje Evertona u šaci i ono nezaboravno prvo poluvrijeme na Poljudu protiv višestruko skuplje momčadi, kao i neko negledljivo recentno izdanje. I upravo ta dualnost situacije, u kojoj ima dobrih stvari, kao i nekih gdje se stvari ne doimaju tako bajnima, mnogima je još uvijek teško shvatljiva. Ali, tako je sa svim stvarima u životu, pa i sa životom samim. Ništa nije ni crno, ni bijelo cijelo vrijeme, ali ljepota demokracije je upravo u tome da može rasti, razvijati se, ispravljati vlastite greške. U Švicarskoj, jednoj od najbogatijih i najrazvijenijih zemalja sa „sto referenduma godišnje“, žene su pravo glasa dobile tek 1971. godine, tek je tad ispravljena ta greška da se obespravljuje nekog po spolu, pa je Švicarska nakon toga nastavila rasti prema jednoj od najbogatijih i najuređenijih društava u svijetu. No, Hrvatska nije Švicarska, nije ni Njemačka gdje je predstavnička demokracija u nogometnim klubovima nešto normalno. Predstavnička demokracija u nogometu u Hrvatskoj je avangarda. Avangarda koju treba čuvati ne dižući ruke od projekta nego pomaganjem u njegovom razvoju.
Sustav je dobar onoliko koliko su dobri ljudi koji ga čine, jer upravo ti ljudi stvaraju okvir tog sustava koji onda depersonalizirano ispravlja manjkavosti u svima nama. Sustav je onoliko dobar koliko je rasprava unutar njega kvalitetna i konstruktivna, koliko iz različitih mišljenja može izdvojiti ono dobro u njima, a maknuti ono loše. Sustav je onoliko dobar koliko smo spremni reći svoje mišljenje i koliko smo spremni čuti tuđe, drugačije. I zato ne treba bježati od rasprave, ne treba se povlačiti, ne treba bježati od kritike i preispitivanja vlastitih stavova, jer bez toga sustav, a samim time ni Hajduk, neće narasti, neće postati nogometna Švicarska. Oni koji projekt žive i koji ga podržavaju dosad su pokazali nebrojeno puta zrelost, snagu da narastu. Pred nama su sad novi izbori, samo jedni od mnogih koji nas očekuju u budućnosti. Jer izbori su sasvim normalna stvar u predstavničkoj demokraciji. I stoga, sudjelujte, raspravljajte, pomozite da projekt raste i napreduje. Pamet u glavu, a u srce – Hajduk!
Veljko Tomić
