U smiraj proteklog ljetnog prijelaznog roka Hajduku i Vlašiću se otvorila dobra šansa za zaradu i progresiju. Vlašiću i jedan i drugi segment sigurno nije izostao, jer HNL je prerastao, a Everton i engleska liga su napredak i u igračkom i u financijskom smislu. S druge strane Hajduku se otvorila šansa da od tih novaca dobro reagira dovođenjem još barem jednog igrača koji bi na bilo koji način mogao „zamijeniti“ Vlašića. Budimo realni, takvog igrača je teško zamijeniti sa malim ulaganjem, ali svejedno ostaje dojam da je Hajduk tu jako mlako reagirao.
Sve je još čudnije kada znamo da su trener, sportski direktor i predsjednik na neki način najavljivali borbu za naslov prvaka. Ako su to planirali bez Vlašića, onda su prilično nerealno entuzijastični. Ovakav kadar jako teško može iznijeti takav teret, a posljedično možemo kazati da su si na neki način Kos i Branco „pucali u nogu“. U jednu ruku najavljuješ velike stvari, a u drugu ruku šalješ poruku kako si sa hrpom novaca od prodaje svog najboljeg igrača spreman reinvestirati u kadar – ravnu nulu. Složit ćete se da to nije poruka onog koji najavljuje borbu za išta.
Vjerojatno je nekakav plan bio da Almeida glumi Futacsa kao svojevrsna mantinela, odlagatelj lopti. Dok bi u tom momentu Tudor onda napadao taj „otvoreni prostor“. Problem je što nema više Vlašića koji bi pokupio i prosjedio odložene lopte.
U praksi čak niti to ne postoji i za posljedicu ima činjenicu da Hajduk u fazi napada izgleda nevjerojatno jalovo.
Stavimo na stranu činjenicu da je Hajduk u ovom susretu igrao bez Ercega i Nižića. Jer, problemi po pitanju igre i sa njima ostaju skoro isti.
U praktičnom dijelu se čak vidi da Tudor stvarno u nekim segmentima pokušava „odglumiti“ Vlašića. Postavljenje njega u međuprostor da traži koridore između igrača je potpuno pogrešna stvar.
Tudor je igrač prostora i ništa više. Dok, igrač međuprostora (Vlašić) najbanalnije znači – anticipaciju za naći se u povoljnom položaju i prostoru, snagu za zadržati loptu i moć za nešto napraviti nakon primanja odnosno zadržavanja iste, npr. driblingom. Tudor je sve samo ne to. I zato mi nikako nije jasno što smjera Carrillo sa ovakvim planom.
Svaki igrač mora biti podložen situaciji u kojoj je on najbolji. Tudoru se sigurno ne stvaraju preduvjeti da iskoristi svoje vrline, dapače, stvaraju mu se situacije da ispada kao trećeligaški igrač. Jer kako će ispasti čovjek od 67 kilograma i nikakvom stabilnošću i moći u duelima, k tome konstantno okrenut licem prema svojim vratima?
Naravno, Tudor u odnosu na Vlašića ipak više igra prema desno, pa ga često možemo vidjeti i skroz na aut liniji, međutim opet – što on tu može napraviti? Današnji krilni igrač mora imati sposobnost prolaska 1 na 1, ulazak u sredinu, šut i u konačnici gol. Da ne pričamo o smislu za kombinatoriku, dobro dodavanje, neko lucidno rješenje ili slične stvari. Tudor opet nema ništa od toga.
K tome, Hajduk više ne može implementirati niti overloade lijeve strane, jer niti jedan igrač ne može preuzeti Vlašićevu ulogu gdje bi se on dodatno zabadao u tu lijevu stranu terena gdje bi Hajduk onda imao brojčanu nadmoć nad suparnikom i tu uigranim akcijama stvarao prijetnje protivniku.
Tako da Hajduku odjednom nestaje i strateška orijentacija u fazi napada, a također i fokalna točka napada. Ne samo po pitanju igrača (Vlašić), nego i prostora (međuprostor).
Pokušao je Carrillo danas Hamzu situacijski izvlačiti prema lijevo, a Kožulja u sredinu. Time bi Hajduk igrao svojevrsni 4-1-4-1 sa Hamzom lijevo, Kožuljom i Savvasom u sredini, te Tudorom desno. Naravno samo po sebi to nije imalo nikakvog utjecaja na igru, jer formacija sama za sebe ne znači apsolutno ništa. U globalu je priča o njima skoro pa nebitna. Barem u onom kontekstu u kojem ljudi stalno pričaju o njoj.
U fazi obrane Hajduk je u situaciji postavljene srednje ili niske blok zone stajao dobro i nije dopuštao Rijeci da napravi nešto ozbiljnije. Takva postavka je i inače karakteristika kod Hajduka. Dvije bočne vertikalne linije sa po tri igrača u svakoj liniji. One su dovoljno udaljene od protivničkih bočnih igrača i čekaju okidače za presing uz aut liniju u omjeru 2vs1 i sistemu 4-3-2-1 ako je to uopće bitno.
Bilo je tu i nešto niskih napadačkih presinga uz aut liniju, ali sve skupa vrlo malo.
Nogomet je igra uloga
Jednako kao što je Carrillo fantastično pronašao uloge Vlašiću, Ercegu i Futacsu, tako je u segmentu koji bi trebao prebroditi post Vlašićevu eru – promašio. Ali puno prije njega su promašili oni iznad. Kos i Branco. Oni sami znaju koji od njih je presjekao i rekao kako je prioritet ipak nešto drugo, a ne ulaganje u kadar. U trenutku kada iz akademije još uvijek nemaš igrača koji će uskočiti u uhodanu prvu momčad, onda ti ne ostaje ništa drugo nego kupovina. I pritom ne mislim da je Hajduk morao sav novac spiskati na pojačanja. Dapače, kompromis se uvijek nađe. Ne treba uvijek gledati krajnosti. Moglo se nešto uložiti u nove igrače, nešto u infrastrukturu… Hajduk nažalost ništa nije uložio u osnovu – prvu momčad. Jer, tko će pričati o dobrom financijskom poslovanju, novim terenima, obnovljenom poljudskom unutrašnjošću ili novoj maskoti kluba – ukoliko nedostaje rezultat prve momčadi? Hajduku je svakako prioritet ulaganje u omladinsku školu i infrastrukturu, jer to je esencija dugoročnog progresa kluba. Međutim, je li zbilja situacija takva da se sav novac mora potrošiti na jedan segment i gledati samo dalja budućnost?
Hajduku je manevarski prostor nakon prodaje Vlašića bio jako smanjen, ali pretpostavka je da su čelni ljudi kluba puno prije znali da će Vlašić otići, pa su mogli biti i spremniji na to.
Navodno je Branco htio dovesti jednog igrača. Opet navodno – na posudbu. Što opet znači da je u tom momentu nula eura bilo spremno za dolaske novih igrača.
I nije problem poraz od Rijeke. Nije toliki problem ni to što Hajduk ne zna za pobjedu protiv Riječana već jedan veliki niz utakmica. Problem je najava nečega i potpuno zakazivanje u procesu za ostvarenje najave. Vjerojatno će Hajduk pokušati reagirati u zimskom prijelaznom roku, ali do tada je pretpostavka da će razlika u odnosu na prvoplasirnog biti 10+ bodova.
I nećemo biti slijepi pa reći da se u ovako mutnoj ligi lagano dolazi do naslova. Međutim, Hajduku nasušno fali borbe za nešto. Ne čak niti samih trofeja koliko borbe za iste. Je li ovo još jedna sezona u nizu u kojoj će Hajduk ostati bez borbe za išta? Da budem iskren – neko veliko svjetlo do zimskog prijelaznog roka ne vidim. A pitanje je što će i tada biti. Od euforije do depresije u svega „par dana“ i par (poslovnih) poteza. To je nogomet. Da nije sve crno – nije. Ali da ovo nije dobro za atmosferu – nije!
A.K.
