Jučer smo na Estadio Santiago Bernabeu u Madridu svjedočili jednoj uistinu nesvakidašnjoj predstavi uigranih duhova, umova i tijela jedne skupine mladih ljudi. Radilo se o najvećem nogometnom derbiju svijeta koji sa sobom neizostavno nosi tornado isprepletenih emocija, razdioba klupskih pripadnosti projiciranih i kroz različite i duboko podijeljene povijesti, ali i svjetonazore. Jasno je da takav okvir el Clasicu uvijek daje jednu posebnu patinu, patos teško prispodobiv ijednom drugom dvoboju na globalnoj razini.
Međutim, hajdemo na koju minutu zaboraviti na boje i klupsku odanost. Hajdemo zaboraviti na povijest, ideje, medije, uspjehe i neuspjehe, titule, suce i sve ono što jedan veliki nogometni derbi i čini time što jest. Zaboravimo i na sve ono što tvori sintagmu modern football koja čini sve da nam odbije nogomet kao isključivo i prevladavajuće konzumeristički. Zaboravimo i na taktičke analize i sve ono što ide uz njih. Pokušajmo do kraja oljuštiti čitav “proizvod” i svesti ga samo i isključivo na igru. Na nogomet. Na 11 na 11 na zelenom terenu s trenerima na klupi. Bez grbova i imena. Samo igrači i lopta.
Tek kada to napravimo, ako uopće uspijemo – a bilo bi šteta ne uspjeti, možemo potpuno nepatvoreno uživati u čistom koncentratu nogometne estetike, nerazrijeđenoj nogometnoj ekstazi idealizma igre. Larpurlartizam u kojem golovi stižu tek kao posljedična nužnost. Igra je to koja ne poznaje guranja, laktanja, mesarenja, svijeće, skokove, klizanja, “duele” i sve slične papazjanije kakve su pod egidom nekakve “borbenosti” izmišljene u nogometu, a zapravo su paravan za nedostatak klase. Ili naprosto za nerazumijevanje artizma.
Upravo nevjerojatan je bio taj ples, na trenutke tako fin, suptilan, diskretan, a onda u trenu buran, vulgaran i brutalan poput uboda škorpiona. Gospodarili su ritmom kako bi gospodarili prostorom i vremenom. Svaki centimetar kvadratni plesnog podija su koristili maksimalno, kada je trebalo, koliko je trebalo, ne bježeći ni od onih zona koje se inače u nogometnoj igri poimaju “opasnima po vlastiti gol”. Nogomet jest prostor i vrijeme. I lopta u njima.
Ipak, ono što jednog nogometnog purista najviše veseli u ovoj sjajnoj izvedbi jest to što ona nije pobjeda individualizma i samoisticanja briljantnih individua kojima orkestar o kojem pišemo obiluje, već ideje koja se njeguje dobrih, gotovo pa i 30 godina, iako joj korijeni sežu i dalje od toga. Igra jednostavnosti, koju je, kako sam autor rečene ideje i navodi – najteže igrati. Primi, daj, otvori, sve u 1-2 dodira. Poezija uma i pokreta, gdje jedno nikad nije dovoljno samo sebi, već se uvijek i stalno nadopunjuje onim drugim i tako unedogled. Baš kao što i jest u duhu čovjeka koji, koliko god nužno bio individualac, nikad nije cio dok ne bude dio većeg harmoničnog jednog.
