Napetosti između dvije frakcije Bad Blue Boysa koje su kulminirali pucnjavama proteklog vikenda i dopisima zaraćenih strana kojim se međusobno optužuju za probleme, traju zapravo četiri godine, od onog famoznog bojkota još tamo 2010. godine. U posljednjih nekoliko mjeseci napetosti su prerasle gotovo u otvoreni rat. Javna je tajna kako se u prošloj i ovoj godini frakcije obračunavaju, ali to ne izlazi previše u medije. Kad i izađe, obično se opisuje klasična večernja tučnjava u noćnim klubovima ili slično. Nepisani kodeks među navijačima je bio na snazi, sve je ostajalo zakrabuljeno. Korištenje pištolja sve je to promijenilo, kodeks je pregažen, stanje je predratno i po prvi puta se i obični građani moraju zapitati što će biti, jer više nitko ne može izostaviti mogućnost kolateralnih žrtava. Nisu li za sve to, na svoj posredan način, krivi i samZdravko Mamić i zagrebačka policija?
Na stranu Mamićevo despotsko upravljanje Dinamom, koje je i dovelo do bojkota i početka navijačke borbe protiv sjevernokorejskog ponašanja na Maksimiru. Iz njemu samo poznatih razloga, Mamić je u jednom trenutku pronašao/kupio/uvjerio sebi vjernu grupu navijača i to ultrasa. Prema svemu sudeći radi se o jednoj o najrabijantnijih frakcija Bad Blue Boysa. Javna je tajna kako su oni postali njegoviprivatni ultrasi. Nije najjasnije zašto mu je to trebalo, obzirom da operativno, BBBmdash;i zapravo nisu ništa napravili da naštete Mamiću, osim skandiranja po stadionima. No, čini se da je to bio prevelik udar na ego Dinamove alfe i omege, te je zbog toga razbio možda i najradikalniju frakciju navijača i uz sebe vezao dio. Kako se da čuti, u navijačkim krugovima, benefiti prebjezima mjerili su se i u desecima tisuća eura, ali spominje se i da su jednom dijelu tih agenata, kako ih oni drugi navijači zovu, na neobične načine nestajali dosjei, te postojeće prekršajne i kaznene prijave.
Onaj dio koji je bio na famoznim “crnim listama” za ulazak na Maksimir, nakon konvertiranja u ljubitelje Zdravka Mamića, netragom je nestao s lista. Iako su u Zagrebu počeli frakcijski obračuni, Mamić i Dinamo nisu sprječavali “svoje” boyse u ničemu, dapače, spominje se da su se sponzorirala njihova putovanja. Sijećate li se onog gostovanja u Litvu kada su Litvanci u vozilima “mamićevaca” pronašli sjekire, letve, šipke i ostali alat podesan za obračune? “Agentima” se od strane Mamića i Dinama izlazilo u susret unatoč početku očitih skoro pa ratnih zbivanja. Nije li tu taj posredni grijeh Zdravka Mamića za trenutačnu situaciju? U ionako vatreno stanje kao da je nadolijevao benzin, stvarajući dodatnu psihozu obračuna. Naime kad imaš privatnu vojsku ikad joj kažeš da paziš na njih, nije li očekivano da će ta vojska jednom i zapucati?
A gdje bi onda zagrebačka policija trebala biti kriva? Pa, možda je vrijeme za prestanak pisanja u rukavicama: Zdravko Mamić već gotovo jedno desetljeće ima utjecaj na zagrebačku policiju. Iako će se sadašnji vrh policije zbog ovoga vjerojatno dignuti na zadnje noge, niti oni ne mogu negirati da je prošli utjecaj Mamića na policiju sasvim evidentan. Bivši načelnik zagrebačke policije danas je član Mamićeve skupštine Dinama, a i sin mu brodi nogometnim sudačkim vodama nevjerojatnom brzinom, te razrede prelazi iz godine u godinu. Usput, taj isti bivši načelnik policije, onako usput, danas je i lokalni političar na listi Milana Bandića. Nije zgoreg napomenuti i kako je šef svih “plavaca”, znači temeljnih policajaca, ponovno osoba koja se drži bliska Zdravku Mamiću. A valjda se svi sjećaju i one bizarne fotografije Zdravka Mamića dok divlja u loži Poljuda i to direktno ispred brojnih načelnika policije koji to promatraju. Uz sve to, nije tajna kako je Zdravko Mamić prijatelj Tomislava Karamarka, danas političara, a nekad šefa obavještajne službe, pa ministra policije, koji i danas ima veliki utjecaj među jednim solidno brojnim ešalonom policijskih načelnika.
Zar sve ovo ne upućuje na očigledno dobar odnosa maksimirskog dopredsjednika s dijelom vrha policije, kako nekadašnjim, tako i sadašnjim, a pogotovo budućim, ako se Karamarko dočepa vlasti? No, čak i operativno ponašanje policije navodi nas da se zapitamo jesu li oni u ovom sukobu zauzeli stranu? Potpomaganje u stvaranju uvjeta Sjeverne Koreje na Maksimiru, provođenje nadgledanja, potencijalno, nezakonitih “crnih lista”, uhićivanje ljudi jer ne sjede na svom mjestu na praznom nogometnom ruglu mdash; nisu li sve to pokazatelji da je policija aktivno uključena u suzbijanje opozicije maksimirskom bossu?U takvom odnosu snaga, pitanje je trenutka kad će netko od oponenata samovolji Mamića uzeti pravdu u svoje ruke. Jer, kad se državni represivni organ ne zamara pravom i pravdom, jasno je kako građani više opravdano nemaju povjerenja u njih. Nije li zbog toga zagrebačkoj policiji također na dušu trenutno predratno stanje u Zagrebu, jer su i oni svojim ponašanjem doveli do njega?
