Neke generacije jednostavno uđu u legendu i zauvijek ostanu referentna točka s kojom se uspoređuju sve nakon njih. Osijek krajem 90-ih i početkom 2000-ih, predvođen Nenadom Bjelicom, čiji je lik posljednji na listi velikana na jednom grafitu blizu Gradskog vrta, takva je generacija, ili je bar bila sve do prošlog ljeta.
Međutim, za nas koji smo još bili premali da bi se kako treba sjećali tih dana, postoji nekakav 16-godišnji vakuum u kojem smo živjeli uglavnom između 6. i 12. mjesta na tablici i između osmine finala i četvrtfinala kupa. Jedinu priliku za trofej, Kup 2012., propustilo se na samom kraju utakmice, a kratki izlet u Europu nakon toga i nije vrijedan spomena.
„Kad nema velike ljubavi, dovoljna je i mala“, rekli bi momci iz Hladnog piva – nije bilo titula ni trofeja, ali u sjećanje se urezala jedna polusezona koja je izgledala kao da se u Slavoniji stvara nova šampionska generacija, ili nešto vrlo blizu tome.
Prvo gostovanje svaki navijač pamti dok je živ. Moje je bilo u jesen 2009., naravno najbliže moguće: Vinkovci. Kraj je studenog, noćna utakmica, a oblačno vrijeme se izmjenjuje s kišovitim i uvjeti, blago rečeno, nisu idealni. Međutim, rivalitet slavonskog derbija i inače privlači veći broj navijača nego ostale utakmice, ali tada je to bilo i nešto puno bitnije: Cibalia je na drugom mjestu na ljestvici pratila Dinamo, a Osijek vrlo blizu iza, na četvrtom mjestu iza Šibenika. Čak je i tadašnji izbornik Slaven Bilić kritizirao HRT što ne prenosi najveći slavonski derbi u posljednjem desetljeću. Ne možeš ne otići – skupilo nas se nekoliko iz naselja i za smiješno malu cijenu Kohortinog navijačkog vlaka krenuli smo na svoje prvo gostovanje.
Iskusna i tvrda, kako je tada slovila, vinkovačka momčad dočekala je „hrvatsku Barcelonu“ kako su Osječane nazivale neke hrvatske novine. Nije tako izgledalo na početku prvenstva kad su Bijelo-plavi, s prosječnom dobi od oko 21 godine, zaredali četiri utakmice bez pobjede, na kraju se i osramotivši porazom protiv Dinama 5:0. Tada još mladi trener Tomislav Steinbruckner nije odavao dojam čovjeka koji će vikom i dernjavom probuditi letargičnu momčad i činilo se da nas čeka još jedna sezona dosadnog prosjeka.
Nekako, uslijedile su četiri pobjede. Pa u sljedećih šest kola još četiri. Odjednom se Osijek našao u samom vrhu tablice. Samopouzdanje je raslo iz utakmice u utakmicu.
Nisu rezultati, međutim, ti koji su zaslužili nadimak „hrvatska Barcelona“. U vrijeme one HRT-ove emisije „Volim nogomet“, sigurno najčešća rečenica bila je „Idemo u Osijek gdje je pao još jedan pogodak“, do te mjere da neke druge utakmice nisu dobile više od par minuta prijenosa. Nakon pobjede 3:1 protiv Međimurja, Istra 1961 ispraćena je s 3:0, istim rezultatom i Zadar tjedan dana kasnije. U 10. kolu stradao je Inter s 4:2, dva kola kasnije i Lokomotiva 3:0, a uslijedila je, neću pretjerati, ljepotica prvenstva i jedna od najpamtljivijih utakmica koje sam ikad gledao.
Tada još vrlo dobri Zagreb, s Vugrinecom u napadu i gomilom talenta: Mateom Pavlovićem, Damirom Šovšićem i Besartom Abdurahimijem u U-19 dijelu ekipe, došao je u Osijek nadigravati se i od prve minute bilo je jasno da tu obrane neće dugo izdržati. Igra je kao ping-pong loptica letjela od jednog do drugog šesnaesterca, prijetilo se i iz prekida i iz kontri, i već na poluvremenu bilo je 3:3 uz Vugrinecov hat-trick, a u drugom poluvremenu za Osijek su zabili još Knežević i Miličević za konačnih 5:3. Ako na Facebook stranici NK Osijeka pogledate listu videa i odvrtite u dovoljno daleku prošlost, naći ćete sažetke ove i još nekih sjajnih utakmica iz te polusezone.
Bila je to kulminacija ove sjajne osječke generacije koju je iz zadnjeg reda kao kapetan vodio 20-godišnji Domagoj Vida, ali igru je pokretao godinu dana stariji playmaker, fantastični Josip Knežević, koji je u toj polusezoni skupio 12 asistencija. Ivan Kardum na golu bio je vrlo pouzdan, Ivan Ibriks jurio je desnim dijelom terena naprijed-nazad kao navijen, a Vedran Jugović bio je, za svoje godine, sjajan box-to-box veznjak i podrška Kneževiću. Odlična napadačka trojka (Josip Barišić, Ivan Miličević i Vedran Nikšić) imala je u prosjeku manje od 22 godine, a završili su sezonu s 8 golova svaki.
Njihova brzina i energija u kombinaciji sa sjajnim veznim redom zaista je bilo čisto uživanje za gledati. Opasnost je prijetila sa svih dijelova terena, a trener Steinbruckner, koji je prethodno s tim momcima osvojio sve moguće u juniorskoj konkurenciji, izgledao je kao the next big thing na kronično suhoparnoj hrvatskoj trenerskoj sceni.
Ono prvo gostovanje, veliki ogled s Cibalijom, uslijedilo je nakon fantazije protiv Zagreba. Skupilo se, danas nepojmljivih, tri i pol tisuće navijača koji su prilično dobro ispunili vinkovački stadion, a završio je s obostrano zasluženih 1:1. Osijek je do kraja polusezone još ispratio trećeplasirane Šibenčane sa standardnih 3:0 i ostao na 4. mjestu, jako blizu samom vrhu.
Nije, naravno, potrajalo. Već na zimu stigle su dobre ponude za Vidu i Kneževića, a klub je morao odlučiti kojeg od njih dvojice će prodati – i odabrali su ovog drugog, za nekih 500 000 eura. Ekipa bez playmakera i najboljeg asistenta izgledala je blijedo u odnosu na nekoliko mjeseci ranije i plasman na tablici polako je klizio prema donjem dijelu ljestvice, da bi se zaustavio na 6. mjestu.
Na kraju sezone otišao je, u transferu o čijoj će se političkoj pozadini još dugo pričati, i Domagoj Vida u Bayer Leverkusen za rekordnih 2,4 milijuna eura. Kako su novci od njegovog i Kneževićevog transfera potrošeni nikad nije dokazano, ali sezonu kasnije Osijek se vratio u omiljenu prosječnost hrvatskog nogometa. Je li tomu uzrok jednostavno nedostatak novca, loše upravljanje ili nekakve nečasne radnje, zahvaljujući netransparentnosti do danas ne znamo.
Ono što znamo jest to da je jedna sjajna mlada generacija, sastavljena gotovo isključivo od igrača iz osječke škole nogometa, nažalost prekratko ostala na okupu i nikad nećemo znati što bi bilo da su potrajali još samo malo. Sama činjenica da se jesen od prije gotovo deset godina pamti sve do danas može služiti i kao poruka nekim novim trenerima i igračima koji na treninge dolaze u neusporedivo skupljim autima i rade u beskonačno boljim uvjetima: možeš biti deset puta bogatiji, i igrati i pobjeđivati ružno, na silu, ali te nitko neće zapamtiti – ljepota igre i radost koju donosi, s druge strane, dugo ostaju u sjećanju i podsjećaju zašto zapravo volimo nogomet.
Matija Palijan
