Usvajanjem izmjena Zakona o sportu Dinamo bi trebao prestati objavljivati šturo financijsko izvješće, tj. trebao bi objavljivati sve podatke koje su Zakonom o trgovačkim društvima primorana objavljivati športska dionička društva.
Iz javno dostupnih podataka jasno je da Dinamo to ne poštuje, te je njihov financijski izvještaj i dalje nedovoljno detaljan za realniji uvid u financijsko stanje.
Analizu započinjemo s bilancom kluba koja će nam pokazati kretanje imovine i obveza. Sama ukupna vrijednost bilance kroz godine je rasla, jedini pad vidimo u 2015. godini što je posljedica ostvarenog gubitka.
S obzirom da se Dinamo nastoji prikazati kao klub koji dobro posluje, te na skupštini prikazuje samo one podatke koje im idu u prilog, malo ćemo se više usmjeriti na obveze, pa ćemo vrlo lako doći do saznanja koja nisu u skladu s podacima koje Dinamo prezentira javnosti.
Za Dinamo je 2016. godina bila jedna od uspješnijih, ostvareni su veliki prihodi te pozitivan financijski rezultat. S druge strane, bilanca će nam pokazati i ogromno zaduženje. Naime, Dinamo je 2012. imao obveze 20 milijuna kuna, da bi se taj iznos u 2013. povećao na 140 milijuna. Taj trend se nastavlja i u sljedećim godinama te u 2016. iznosi čak 240 milijuna kuna.
U postocima to izgleda još zanimljivije, u 2012. godini ukupne obveze činile su 14 % pasive, dok su vlastiti izvori činili 86% pasive. Kako Dinamo u narednim godinama počinje sve više i više živjeti od kredita, taj se postotak drastično mijenja. 2015. godina za Dinamo je kritična, vlastiti izvori čine samo 1% ukupne pasive. 2016. godina značajno je bolja, ali obveze i dalje čine 74 % Dinamove pasive.
Što poduzeće raspolaže s više vlastitog kapitala, to je financijski stabilnije, ima manji trošak kamata na kredite za financiranje poslovanja, kamate na kašnjenje plaćanja i sl. Možemo zaključiti da Dinamo ipak ne spada u tu kategoriju. Dinamo mora koristiti sredstva banaka, jer vlastiti izvori su mizerni te ni u kojem slučaju nisu dovoljni za poslovanje.
Aktiva će nam prikazati vrijednost i strukturu imovine, kako bi je usporedili sa obvezama.
Vidljiv je rast nefinancijske imovine, usporedimo li razdoblje od 2012. do danas, povećana je za 60 milijuna kuna. Taj rast najviše se odnosi na dugotrajnu nematerijalnu imovinu, tj. ugovore igrača. U zadnje tri godine vrijednost igrača se kreće otprilike na istom nivou, što znači da Dinamo godišnje amortizira gotovo jednak iznos koliko i ulaže u nove ugovore.
Najveći rast financijske (kratkotrajne) imovine ostvaren je u 2013. u odnosu na 2012. godinu. Razlog tome su prodaje igrača koje se očituju u potraživanja od kupaca (porast za 100 mil. kuna). U naredne dvije godine taj iznos opada, dok je u 2016. godini dosegao rekordnu razinu, zahvaljujući rekordnim izlaznim transferima, od 170 milijuna kuna. Možemo zaključiti da će Dinamova buduća likvidnost ovisiti o naplati potraživanja, budući da upravo ta stavka čini više od 50% ukupne imovine kluba.
Iznimno “plodna” 2016. godina na planu ostvarivanja prihoda (transferi, Liga prvaka) osjetno je popravila kronično narušenu likvidnost. Situacija je i dalje nedovoljno dobra, ali sada je vrijednost kratkotrajne imovine na 77% iznosa obveza, za razliku od 2015. godine kada se moglo pokriti tek 40% obveza. Navedeni pokazatelj bi morao imati vrijednost 2, odnosno imovina bi morala biti dvostruko veća od kratkoročnih obveza kako bi klub/poduzeće normalno funkcionirao. Vidimo koliko je Dinamo udaljen od toga.
Kao što je rečeno, 2016. je našem prvaku “upala sjekira u med” što se prihoda tiče. Već na ljeto, kada je Dinamo ušao u Ligu prvaka, te istovremeno ostvario ogromne izlazne transfere, znalo se kako će prihodi kluba narasti na iznimno visoku, nikad ostvarenu, razinu. Danas, kada imamo dostupne financijske izvještaje kluba, u to se možemo i uvjeriti.
Poslovni prihodi u 2016. godini iznose gotovo 500 milijuna kuna, što je apsolutni rekord i za Dinamo, a naravno – i za sve ostale hrvatske klubove. S druge strane, i rashodi su dosegli nevjerojatnih 390 milijuna kuna, što također nitko u Hrvatskoj ne može (ali ni ne želi) pratiti.
Osnovnu ideju Dinamovog poslovanja znamo – uzeti titulu prvaka (pod normalno), nekako se ubaciti u skupine UEFA natjecanja (po mogućnosti Lige prvaka) i to iskoristiti kao izlog za prodaju igrača. Kada se sve stvari poklope po željama, onda to financijski izgleda fenomenalno.
Kao što vidimo Dinamo je zadnji put ostvario dobit u 2012. godini. Gubitak u 2013. iznosio je 8 milijuna kn, da bi u 2014. skočio na čak 90 milijuna kn, te se sljedeću godinu smanjio na 50 milijuna kuna. U 2016. godini Dinamo je ostvario dobit od 81 milijun kuna, što je za naše prilike stvarno velik iznos.
Poslovni prihodi su se u odnosu na 2015. godinu udvostručili. Dinamo je najviše prihodovao od prodaje igrača, čak 311 milijuna kn, što je za 240 milijuna kuna više u odnosu na 2015. godinu.
Stavimo li u odnos prihod od prodaje igrača, donaciju grada Zagreba i nagrade UEFE dolazimo do zanimljivog podatka. Te tri stavke čine čak 95% ukupnog prihoda ostvarenog u 2016. godini.
Ostale stavke, koje bi trebale pokazati snagu Dinama i mogućnost da pokrije redovite troškove poslovanja, iznose 5% ukupnog Dinamovog poslovanja. Da bi bolje shvatili, u novcu je to oko 24 milijuna kuna, a rashodi Dinama iznose 390 milijuna kuna.
S obzirom na odnos Dinama prema navijačima i prazan stadion ne treba nas čuditi mizerna zarada od prodaje i članarina.
Lako je zaključiti da je zahvaljujući Ligi prvaka, donacijama Grada Zagreba i prodaji igrača Dinamo u 2016. godina ostvario veliki plus.
Ovisnost o Ligi prvaka najviše se vidi u 2014. godini (kad Dinamo nije „uhvatio“ Ligu prvaka), te je ostvaren gubitak od čak 90 milijuna kuna. Nema Lige prvaka, nema ni financijske injekcije i naravno da vrlo lako mogu nastupiti problemi.
Što se tiče operativne dobiti, Dinamo je pao test. Godina 2012. još izgleda dobro, ali nakon toga vidimo da su prihodi znatno manji od rashoda, pa dolazimo do zaključka da poslovni prihodi ne mogu pratiti troškove tekućeg poslovanja.
Iz dosad navedenog dolazimo do zaključka da Dinamo rizično posluje i da bi bez Lige prvaka bio u financijskim problemima. Poslovni prihodi u 2014. godini ( Dinamo nije u Ligi prvaka!) dva i pol puta su manji od poslovnih rashoda. Kad je riječ o poslovnim rashodima, oni su redovito u porastu, a najveći udio čine troškovi igrača i trenera.
Za razliku od prethodnih godina, likvidnost u 2016. godini je osjetno bolja zahvaljući porastu kratkotrajne imovine te smanjenju obveza.
Koeficijent zaduženosti je nepovoljan te pokazuje nesposobnost kluba da financira poslovanje iz vlastitih izvora.
Kad je riječ o koeficijentu vlastitog financiranja vidljivo je da je Dinamo samo u 2012. godini veći dio svoje imovine financirao iz vlastitih izvora. Pogled na bilancu nam govori da je Dinamo znatno povećao vlastite izvore u odnosu na godinu ranije kad su iznosili samo 4 milijuna kuna. Taj iznos u 2016. godini iznosi 85 milijuna kuna, ali je i dalje nedovoljan da pokrije znatan dio obveza koje su dosegle 243 milijuna kuna.
Za Dinamo sezona 2016/2017 financijski je bila iznimno uspješna, razina prihoda koju je ostvario nije mala čak ni za europske prilike, prihodi od prodaje igrača iznosili su čak 300 milijuna kuna. Iako su i rashodi ogromni, Dinamo je ipak ostvario fantastičnu bruto dobit od 100 milijuna kuna (na što je dužan platiti 20 milijuna kuna poreza na dobit). Ispravljen je negativan trend iz prethodnih godina, ali i dalje se rizično posluje.
Nakon dugog niza godina Dinamo je izgubio titulu, neće biti Lige prvaka, a nezgodnija će biti i prodaja igrača. U svakom slučaju, razdoblje koje slijedi bit će zanimljivo.
Jelena Trogrlić
