Dvadeset godina od Dinamove „petarde“ Partizanu

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Maksimiru između Dinama i Partizana prije dvadeset godina. UEFA bi po današnjim kriterijima u startu spriječila takvu rizičnu utakmicu,a li u ono vrijeme dogodilo se iz današnje perspektive nezamislivi presedan; Partizan ponovo u Maksimiru šest godina od posljednjeg gostovanja, dvije godine nakon krvavog rata ,a s obje strane atmosfera naelektrizirana politikom i mržnjom kao odraz tadašnjeg duha vremena. O utakmici i njenim junacima sve znamo. Viduka, Cvitanović, Marić, Prosinečki, Ladić… „Došao je i taj dan, umro je Partizan…“, snimke, analize, tekstovi i anegdote posljednja dva desetljeća zorno dočaravaju atmosferu onog vremena. Nikad više nogometni puk u Hrvatskoj nije bio toliko homogeniziran; neovisno o klupskim bojama, rivalstvu i režimskom klubu pod patronatom stranke na vlasti i prvog hrvatskog predsjednika. Od te povijesne utakmice dvadeset godina je prošlo, no dovoljno je par sekundi snimke koja evocira sjećanja i stegne se srce,a strasti i emocije proključaju te za čas pred očima prevrti se film i vrati u vrijeme gdje svatko od nas zna reći gdje je bio taj dan. https://www.youtube.com/watch?v=yv3qE82YM2M Gdje su nekadašnji rivali dvadeset godina nakon te utakmice i može li se povući ikakva paralela između ta dva kluba? Čak su 2003. godine ponovno se susreli i odigrali međusobnu prijateljsku utakmicu na neutralnom terenu u Švicarskoj međutim ona nije završena do kraja zbog nereda navijača. Nakon raspada Jugoslavije jedan i drugi klub uspjeli su monopolizirati vlastita prvenstva, a rezultat toga je osamnaest titula Dinama i šesnaest titula Partizana. Jedan i drugi klub postali su sinonimi za jake omladinske škole s milijunskim transferima. S jedne strane Luka Modrić, Eduardo, Marko Pjaca, Dejan Lovren,Marko Rog, Mateo Kovačić, Igor Bišćan, Vedran Ćorluka i Dario Šimić samo su dio plejade maksimirskih kapitalaca, a s druge strane Mateja Kežman, Stefan Savić, Lazar Marković, Stevan Jovetić i Adem Ljajić najveći su transferni eksponati Beograđana, a niti jedan  ex-jugoslavenski klub nije se jednima i drugima približio u toj kategoriji. Isto tako nijedan klub s ovih prostora nije imao ni približno pola nastupa u Europi i igara u skupinama Lige prvaka i Eurolige kao Dinamo i Partizan. Osim dominacije u svojim ligama, sjajnim školama nogometa, nastupima u Europi i milijunskim transferima, paralela između Dinama i Partizana može se povući i kroz nikad snažniji utjecaj, odnosno upliv politike i mafije unutar oba kluba. Od obilnog državnog financiranja u devedesetima koje se u slučaju Dinama preselilo s državne na lokalnu razinu, u Srbiji država dalje putem sponzorstava državnih firmi i političkim dekretom snažno potiče sustavno financiranje Partizana i Crvene zvezde koji to koriste za pranje novca kroz klub pod nadzorom političara i tajkuna bliskih vladajućima. Takav način funkcioniranja dovodi do apsurdnih situacija poput one u kojoj se vodeći ljudi beogradskih rivala svađaju koji klub je dobio više od države. I Dinamo i Partizan postali su tako unutar svojih dvorišta taoci interesnih skupina koji „muzu“ novce s računa kluba u potpunosti zaštićeni od pravne države sve dok manipulacija, činjenice i dokazi ne postanu toliko očigledni da se na koncu potegne sudski proces kao ovaj trenutni Zdravku Mamiću no u ovim krajevima pravda je tradicionalno prespora i nažalost nedostižna. Dok još uvijek postoji tračak nade za bolji i pošteniji Dinamo u dugogodišnjoj borbi od strane Bad Blue Boysa, u slučaju Partizana stvari su puno surovije. Od ubojstava i reketarenja navijača kao instrument međusobnih frakcijskih borbi za prevlast na tribini s ciljem ilegalne prodaje i zarade u ime „ljubavi“ prema klubu, a istovremeno vođe navijača sviraju kako uprava dirigira, borba za normalan klub i formiranje konstruktivne opozicije u Beogradu ne postoji. Kao krajnja posljedica svih događaja, običnom navijačkom puku u Zagrebu i Beogradu ogadili su se klubovi za koje su nekad vatreno navijali te su danas Maksimir i „JNA“ postali nogometna svratišta, sablasno praznih tribina kao najreprezentativniji  primjeri potpunog gubitka interesa publike i navijača. Parafrazirajući Olivera, može se reći da su i jedni i drugi postali „lijepi bez duše“. Premda su danas Dinamo i Partizan po rezultatima i uspjesima u Europi daleko ispred svih drugih rivala iz nekadašnje zajedničke lige, ustvari su najeklatantniji primjerci ispraznosti i sistemskih promašaja u vođenju svih klubova na prostoru bivše Jugoslavije koje su pod potpunom kontrolom lokalnih političkih i kriminalnih skupina zadnjih četvrt stoljeća. Koliko god vanjština u Europi ostavljala dojam urednosti, malo dublji pogled govori da nikad niti u slučaju Dinama ni Partizana navijači nisu bili toliko otuđeniji od svojih klubova kao danas i ostaje dojam da bi neki sutrašnji ponovni međusoban „povijesni“ susret Dinama i Partizana napunio tribine isključivo iz navike i činjenice da dolaze „oni“,a ne iz iskonske potrebe navijanja za svoj klub kojeg voliš, onog što ti znači i doživljaja pripadnosti prema njemu. Upravo su to motivi zbog kojih često čujemo zazivanja za regionalnom ligom. Motiv brze zarade na temelju patetike i jeftinog populizma koji je građen na „mitološkoj mržnji“ nekadašnjih rivala unutar „Velike četvorke“, a ustvari kad se sumiraju različite točke gledišta svi navijači mogu reći kako su pijuni i žrtve potpuna politizacije i pljačke klubova, a na njihovoj naivnosti i emotivnosti, lopovi se sve više i više bogate te postaju sve jači i jači. Nostalgija i sjećanje na mitsku utakmicu prije dvadeset godina i dalje ne blijedi no zrelost i iskustvo govori kako ponovni povijesni  susreti napunili bi jedan i drugi stadion isključivo radi protivnika, a ne vlastitog kluba što potvrđuje tužnu činjenicu kako se neke stvari nisu pomaknute s mrtve točke iako je prošlo dva desetljeća. Iz dana u dan, navijanje i praćenje kluba svodi se na naviku, a ne emociju kao direktnu posljedicu uzurpacije klubova i manipulacije navijačima. Ostaje za vidjeti hoće doći do pomaka prema boljem ili će s ovakvom trenutnom tendencijom klubovi pasti na tako niske grane da im neće imati više tko napuniti stadion kad se ponovno sretnu za dva desetljeća.

Goran Đulić

[adning id="73713" no_iframe="1"][adning id="73712" no_iframe="1"] ]]>


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 3,72 kn s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Zadnje objavljeno

Twitter