Dugo Hajdukovo putovanje

Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email

Hajduk je čudo.

Nedavno slušam Llachovu Viatge a Itaca, opjevanu po uzoru na djelo velikog Konstantinosa Petroua Kavafisa i žalim što se nekako na tom putu s Kavafisom ćutim sam, jer sve lijepe stvari u životu oduvijek imam potrebu podijeliti s drugima.

Propovjednik ljeposti, ja ovako ružan, kako me jedna djevojka davno provocirala, da ne kažem sprdala. Eh, mladost…

I koji sat nakon svog poetsko glazbenog dopa nađem se s dvojicom braće po Hajduku, ljudima koje nikad ne bih upoznao da nije splitskog stogodišnjaka, te ih zateknem u razgovoru o; Kavafisovoj Itaci?! Mislim, kolika je mogućnost u mojoj mediteranskoj varoši naletjeti na dva čovjeka koji sa sjetnim smiješkom na usnama nježno prebiru po istrošenoj pjesmarici svojih sjećanja spominjući se Kavafisa, gledajući naprijed, u budućnost, a da obojica čekaju trećeg koji je sve to upravo prošao sam žaleći baš to; što je sam? Nije sam, ima nas.

Kad kreneš na put prema Itaci
poželi da dug to bude put,
pun pustolovina, pun spoznaja.

Doduše, Hajduk često zna mojim emocijama navigati i u suprotnom smjeru, baš me onako… rastužiti.

Isto ovako nedavno sjedio sam za večerom u jednoj konobi s nekoliko svojih starih prijatelja, ljudi s kojima sam još od dana bez žileta dijelio sve što mlađarija te dobi uopće i može dijeliti, pa tako i Hajduka. Danas ozbiljni ljudi, s obiteljima, kojim kilogramom viška, prstohvatom kose manje, sve “u rok službe”, ali više ne vidim iskru u očima, ne mogu je pronaći. Sir, srdele i bevanda otpuste sve kočnice, priča poteče, pokoja pjesma, sve nekako bude onako ugodno toplo, baš skladno, dok netko Hajduk ne spomene. Tada shvatim gdje je nestala ona iskra, ta zvijezda u očima. Pala negdje duboko u more cinizma, jedine obrane i mantre poraženih. Tada sam shvatio da su oni svi redom zapravo već toliko puta poraženi u ovom našem “društvu tranzicije”, vječnom društvu prelaza u kojem uvijek ima žrtava, mnogo njih, tek kolaterala. I da se naprosto toliko boje novih poraza da radije biraju pustiti sve, strahom uvjereni u uzaludnost nadanja.

Ni Lestrigonaca ni Kiklopa,
ni srdita Posejdona ne boj se!
Takve na svom putu nikada susresti nećeš,
ako ti misao ostane uzvišenom, ako ti birani
osjećaji duh i tijelo prožmu.

Umorni od stalnog skrivanja i pokrivanja očiju pred sustavnim mučenjem i čerečenjem svega pristojnog i ljudskog u nama narativima isključivih sebeljublja bez alternative, ti snažni, inteligentni, duhoviti ljudi su vremenom, ni ne primjećujući to, naprosto odustali. Ne mogu reći da su se pridružili pobjednicima naše “kontre”, naše tranzicije, ili možda naprosto to ne želim reći ili vidjeti. Ni sam nisam siguran. Strah od novih poraza jedini je jači od straha metamorfoze vlastitog sebe.

Na Lestrigonce i Kiklope,
na divljeg Posejdona naići nećeš,
ako ih ne nosiš u duši svojoj,
ako ih tvoja duša ne stavlja pred tebe.

A Hajduk je vječno nadahnuće, kako ludističko, tako i društveno. Hajduk je zapravo barometar stanja društvene svijesti svoga grada. Odraz načina na koji sam grad diše i funkcionira. A Hajduk “poštenog” trijumfa nema već dugi, dvoznamenkasti niz godina. Ljudima je dosta poraza, nitko se ne voli niti želi identificirati s gubitnikom, posebno ne nove “one touch” generacije. Međutim, ljudi su toliko impregnirani apatijom i navikli na konzumerističke kaveze kojima su njihovi životi sputani, da su naprosto zaboravili da uopće postoji opcija otpora. I onda one koji se odbijaju predati gledaju kao što se gleda neku rijetko viđenu, simpatično naivnu životinjicu, onako s mješavinom iznenađenja, sućuti i poruge. Glavni neprijatelj im je, apsolviramo li uopće samu vjeru u konačan uspjeh, naravno, vrijeme: “A kad će to Hajduk konačno ovo ili ono…”

Poželi da dug to bude put.
Svitanja ljetnih neka bude mnogo
kada ćeš radosno i zadovoljno
ulaziti u luke prvi put viđene:
zastani na feničkim trgovima,
i nabavi krasnu robu,
sedefe, koralje, jantar i ebanovinu,
i razbludnih mirisa svake vrste:
koliko god voliš razbludnih mirisa:
pođi u mnoge egipatske gradove,
da se poučiš i naučiš od mudraca.

A kad će to grad Split ovo ili ono…? A kad će to Hrvatska ovo ili ono…? A kad će to moja firma ovo ili ono…?
Kad se pokreneš.

Uostalom, sam taj put otpora pristojnom, a prostačkom, legalnom divljaštvu koje nas okružuje, a koji svatko od nas prolazi; ako želi, jest katarza i sam sebi cilj. Put kojim Hajduk sada kroči je za sav bijeli puk; čistilište. Avantura kojom klub sam sebi mora dokazati da je uopće dostojan tog puta. Koji te onda čini drugačijim od onih koji biraju prečice, koji ti daje moć da digneš glavu i gledaš naprijed. Prema Itaci.

Samo što putovanje nikad ne prestaje. I svaka borba, svaka godina, svaki ožiljak nas čini mudrijima i snažnijima. I čišćima.

Uvijek na umu imaj Itaku.
Stići tamo tvoja je sudbina.
Ali ne požuruj nikakvo putovanje.
Bolje je da mnogo godina traje:
i da kao starac pristaneš na otok,
bogat onime što si na putu stekao,
ne očekujući da Itaka bogatstvo ti da.

Onaj cilj nije dohvatljiv, zato je on zapravo sam put. Ili je možda na samom početku, na ishodištu. Možda je baš to što nas na putovanje kontra izgleda i društveno prihvatljivih uzusa tjera; sam cilj. Da plovimo, da putujemo, kako bismo pred očima onih koji nam nešto znače; bili bolji. Kako bismo pred samima sobom bili bolji. Da se šutke uzdignemo iz kala i močvare, kako bismo odali priznanje onom zrnu čovještva i časti koje i dan danas prkosi moćnome.

Itaka ti je dala lijepo putovanje.
Bez nje ne bi krenuo na put.
Ništa ti više ona nema dati.

Naravno, ovo nije bajka ni video igra, nema sigurnog hepienda. No, svakim danom borbe za svoje dostojanstvo, za svoj Hajduk, svakim novim duhom, svakim novim našim likom na pramcu, na moru ka Itaci; pobjeda je sve bliža. Što nas je više, to sigurnija. Nažalost, nikad sigurna. No s vremenom shvatiš kako ona i nije ključna. Pobjeda i nije kraj, nikad nije kraj. Uvijek ima dalje i još. I zato, cilj je, dragi moji, putovanje, naviganje. Cilj je stalno jačati, boriti se strpljenstvom, za sutrašnji čišći odraz u ogledalu. A onda će i pobjede početi dolaziti, a radost će se znati cijeniti.

I ako je siromašnom nađeš,
Itaka te nije obmanula.
Tako mudar kako si postao,
s tolikim iskustvom,
Već si shvatio što Itake znače.

Ivan Rilov


Kada ste već ovdje...
... imamo jednu molbu za Vas. Iako nam čitanost raste, prihodi od neprofitnih izvora za neovisne medije, kao i prihodi oglašivača su u padu. Volonteri smo koji od nogometa ne žive, već žive za njega, ali rad i rast kojeg želimo ostvariti ne možemo postići bez financija, a ne želimo u svom rastu izgubiti neovisnost. Stoga Vas moramo zamoliti, ukoliko Vam se sviđaju naše analize, tekstovi i komentari, da nas podržite.

Pošaljite SMS sa tekstom NPLUS na broj 616478 (cijena 3,72 kn s uključenim PDV-om)
Operator SMS usluge: IPT d.o.o., Miramarska 24, 10000 Zagreb, OIB: 74377537525, tel: 01/6005-607

Donirajte putem jednokratne uplate ili trajnog naloga na IBAN: HR8324070001100511089
Donirajte kreditnom karticom putem PayPala ili trajnim nalogom.
Share on facebook
Share on twitter
Share on linkedin
Share on whatsapp
Share on telegram
Share on email