Već desetak godina HNL nije ono čega se sjećam iz svog djetinjstva. Pamtim da je HRT prenosio utakmice i komentirao ih u studiju u detalje, a zadatak da zabave gledatelje dobili su Rene i Tarik, emisija se zvala Volim nogomet. U još boljem sjećanju ostalo mi je dvoransko prvenstvo Hrvatske koje se igralo četiri sezone i nama, tada najmlađoj generaciji, uvuklo se pod kožu zbog atmosfere i adrenalina koji su kratili dugu zimsku stanku. Sve to bile su sporedne stvari zbog kojih sam volio HNL i zbog kojih sam zavolio nogomet još kao dječak od 5-6 godina. Primarna stvar odnosno osoba zbog koje sam zavolio i HNL i nogomet bio je Eduardo da Silva – Dudu.
Za moju generaciju, ali i za one nešto starije vidjeti da netko tako dominira domaćim travnjacima bilo je nevjerojatno. Nama je tada bio jednak drugom brazilskom velemajstoru ove igre, Ronaldinhu, ali Dudu je bio naš. Krenut će redom, otkuda je počeo njegov uspon do naših srca, od favela.
Eduardo je rođen u Rio de Janeiru u siromašnom kvartu gdje je živio s majkom i bratom. Kako to obično biva dok je igrao za lokalni klub uočili su ga tamošnji skauti odnosno menadžeri i doveli u Zagreb. Od prvog unosnog ugovora majku i brata preselio je u sigurniji kvart, ali do tog je trebalo doći. Moje prvo sjećanje na Eduarda veže se na onu već sad legendarnu sezonu 2005./06. Bila je to razdoblje u kojoj su Plavi prekinuli dvogodišnju dominaciju Bilih u domaćem prvenstvu. S klupe ih je vodio Uno di noi – Josip Kuže. U toj sezoni BBB su prvi put skandirali “Mamiću cigane odlazi iz svetinje“. Najviše pozornosti privukao je Dudu koji je te sezone proglašen najboljim igračem. Lakoća s kojom je zabijao i osmijeh od uha do uha nakon svakog pogotka čime je za nas automastki postao heroj. Mislili smo da mu nitko nije ravan i da je samo pitanje vremena kada će to i cijeli svijet vidjeti. U sezoni 2006./07. Dudu je porušio sve rekorde. Zabio je 34 pogotka u jednoj sezoni tako ušao legendu.
U ovom trenutku mogućnost da netko sruši njegov rekord zvuči nemoguća. HNL je postao manje efikasna liga, a Eduardovom rekordu se najviše približio Ilija Nestorovski koji je 2015./16. zabio 25 golova. Kao ljubitelj nogometa naravno da mi ta 34 gola izgledaju nevjerovatno i da je to jedan od razloga zašto volim Eduarda, ali ljubav prema njemu naglo je skočila 19. svibnja 2007. godine. Bila je to njegova posljednja utakmica u dresu Dinama. Pun Maksimir ugostio je Hajduk na proslavi naslova prvaka, a Dudu tom prigodom još jednom ulazi u legendu. U svojoj zadnjoj utakmici zabija hat-trick najvećem rivalu i tako postaje prvi igrač koji je postigao tri gola u derbiju od osamostaljenje Hrvatske.
Sa Soudanijem i danas drži rekord po broju golova u derbiju sa Splićanima, oba imaju po sedam zgoditaka. Meni kad dinamovcu nema ništa ljepše nego pobijediti Hajduk, ali to što je Eduardo napravio bila je magija. Za nas je bio više od nogometaša, on je bio idol kojeg su svi klinci oponašali. Mislili smo da takvu lakoću zabijanja, takav prvi dodir, ali i osjećaj za asistenciju ima još jedino Henry koji u ljeto 2007. odlazi u Barcelonu, a kao zamjenu veliki Arsene Wenger dovodi Eduarda. Svaki gol koji je zabio na Otoku bio je dokaz da smo bili u pravu, dokaz da Dudu spada među najbolje na svijetu. S golovima i asistencijama u veljači 2008. vratio je topnike na vrh ljestvica, a onda…
23. veljače 2008. Arsenal je igrao protiv Birminghama, ali nije ta utakmica ostala zapažena po pobjedi ili nekom magičnom potezu, nego po jednom od najbrutalnijih poteza koje je nogometni svijet vidio. Engleski mesar Steven Taylor slomio mu je gležanj i tako zauvijek stopirao njegov put prema vrhu. Taj dan nikad neću zaboraviti. Tata je došao s posla i rekao mi je da je Eduardu pukla noga i da propušta Euro. Njegova ozljeda boljela me jednako kao i onaj teški poraz od Turske nekoliko mjeseci poslije na tom Euru. I dan danas, iako zvuči djetinjasto, vjerujem da smo imali Dudua na prvenstvu ne bismo ispali onako bolno od Turske i tko zna što bi onda bilo. Koliko je strašna bila ta ozljeda govori i podatak da Sky Sports koji je prenosio utakmicu nije želio pustiti ponovljenu snimku tog prekršaja.
Zabijao je Eduardo i poslije mesarskog zahvata, ali nedostajalo je magije, lakoće, oslabio je dribling, a sve to zamijenio je strah. Možda je osim straha nakon odlaska u Šahtar došlo i do zasićenja jer postao je svjestan da ne može više bitni onaj stari i da neće dosegnuti najveće nogometne visine jer osjećaj kad znaš da si mogao i bio si blizu, a nisi uspio ubija psihu.
Bez obzira na sve te razloge Dudu će meni i mojoj generaciji biti heroj, prvi igrač čije smo ime vikali dok smo zabijali svoje prve golove, prvi igrač kojeg smo vidjeli da mu cijeli stadion kliče. Kad god pomislim zašto volim nogomet sjetim se omalenog tamnoputog dječaka u meni najdražem svetom plavu dresu kako zabija hat-trick Hajduku dok pun Maksimir ori njegove ime. E to je nogomet. Bez obzira što nikad nije dosegao vrh za nas je bio i ostao legenda.
Od brazilske favele do zagrebačke legende.
Ivan Lukač
